You must enable JavaScript to view this site.
This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies. Review our legal notice and privacy policy for more details.
Close
Homepage > Regions / Countries > Europe > Balkans > Bosnia and Herzegovina > Bosnia: Europe’s Time to Act

Bosna i Hercegovina: Vrijeme je da Evropa djeluje

Europe Briefing N°59 11 Jan 2011

PREGLED

Nakon godina oklijevanja, zemlje članice Evropske unije (EU) bi trebale učiniti 2011. godinom u kojoj će se vodeća međunarodna uloga u Bosni i Hercegovini prenijeti sa Ureda visokog predstavnika (OHR) na ojačanu EU delegaciju. BiH je prerasla OHR koji je uspostavljen 1995. nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i stvaranja Savjeta za implementaciju mira (PIC). Danas ovoj zemlji treba tehnička asistencija i političko vođstvo EU da bi postala kredibilan kandidat za članstvo u EU, a ne međunarodni nadzornik koji donosi zakone i održava bezbjednost. Zemlje članice bi trebale hitno napraviti sveobuhvatan plan da ojačaju prisustvo EU uključujući predstavništvo pod rukovodstvom jakog ambasadora, i ojačaju perspektivu članstva te izgrade lokalni kredibilitet. Ukoliko ne dođe do prijetnje miru, OHR bi se trebao povući iz domaćih političkih dešavanja i fokusirati se na reviziju prošlih odluka.

Zemlje članice bi trebale pojačati prisustvo EU dok BiH političke partije pokušavaju da formiraju entitetske i državne vlade više od tri mjeseca nakon Opštih izbora 3. oktobra 2010. Reforma je hitno potrebna kako bi se izbjegla politička i ekonomska kriza, ali OHR više nije organizacija koja može nagovoriti bošnjačke, hrvatske i srpske lidere na promjene. Perspektiva članstva u EU može bolje stimulirati stvaranje zajedničke vizije budućnosti BiH među njenim liderima i podržati ključne reforme potrebne za poboljšanje institucionalne efikasnosti. „Zamorenost proširivanjem“ i kriza Eura ne bi smjeli dozvoliti skepticima među zemljama članicama da potkopaju uspjeh Evrope u stvaranju stabilnosti na zapadnom Balkanu, što predstavlja veliki test sposobnosti nove Evropske Službe za vanjske poslove (EEAS) u pružanju efektivnije zajedničke vanjske i bezbjedonosne politike.

PIC je najavio svoju spremnost da zatvori OHR prije pet godina, ali ova mogućnost sada izgleda udaljena. Stalna pomjeranja rokova su 2008. ustupila mjesto paketu od pet ciljeva i dva uslova („pet plus dva“) – od kojih je BiH ispunila tri cilja i jedan uslov. Pošto su se preostala dva cilja – podjela državne i vojne imovine – oduprla svim pokušajima političkih rješenja, vjerovatno je da će OHR ostati otvoren tokom 2011. ako ne i duže. Prije nego predaju palicu, nekoliko članica PICa koje nisu zemlje EU također žele da vide jače dokaze vođstva od strane Brisela, posebno u vidu alociranja većih resursa.

Rješenje pitanja imovine ima malo uticaja na održivost države ali je postalo simbol mogućnosti lidera BiH da sami upravljaju zemljom. Ovaj simbol ne bi trebao zamagliti stvarnu situaciju: BiH lideri upravljaju svojim poslovima bez bitnije vanjske pomoći. Dok su PIC i BiH elite raspravljale o sudbini OHRa, veći dio tranzicije ka lokalnoj odgovornosti se već neprimjetno desio. Državne institucije u potpunosti koriste imovinu koja im treba bez obzira na nedostatak jasnog imovinskog statusa. Narodna skupština Republike Srpske u kojoj dominiraju srpski delegati je donijela svoj zakon o imovini u 2010., koji je sada na razmatranju pred Ustavnim sudom BiH. Oružane snage BiH imaju nesmetan pristup svim vojnim objektima i imovini. Vlasništvo će se prije ili kasnije morati uspostaviti kako bi se omogućile prodaja i investicije ali to nije hitno.

Politička scena se također promijenila. Većina bošnjaka su glasali za umjerene partije na Izborima 2010, dok su oni koji su se u kampanjama fokusirali na stare teze odbrane države od srpskog izazova žestoko poraženi. U RS, vladajuća SNSD partija je sprovela nacionalističku kampanju ali je ostvarila slabiji rezultat od onog kom su se nadali. Mala hrvatska populacija je glasala za svoje nacionalne partije. Natezanja oko uspostave državne vlade i njenog programa su se nastavila i u 2011., kada se očekuje da će se vlasti na državnim i entitetskim nivoima – posebno u RSu – suočiti sa ozbiljnim budžetskim deficitima, i da globalna ekonomska kriza sa zakašnjenjem pogodi BiH. Kao rezultat takve situacije lokalni lideri imaju ograničen prostor za nepopustljivost. Sve vodeće partije sada barem deklarativno podržavaju ključne reforme i ubrzavanje EU integracija; ni jedna od njih ne računa ozbiljno da će im OHR intervencije pomoći kod teških odluka koje se traže.

Važne članice PICa kao što su SAD, Velika Britanija i Turska, zajedno sa nekim domaćim elitama, brinu da BiH političari nisu spremni da samostalno upravljaju (mada je suverenoj BiH povjereno mjesto u Savjetu bezbjednosti UNa) i da neće biti u stanju da formiraju funkcionalnu koalicijsku vladu, da će RS pokušati otcjepljenje i da će to rezultirati nasiljem. Oni se plaše da će zatvaranje OHRa pokrenuti cijepanje zemlje, ili barem ukloniti prepreku da se krene u tomn pravcu. Ali OHR više nije garant bezbjednosti kakav je nekad bio. U slučaju da dođe do prijetnje teritorijanom integritetu i uz savjete od strane njihovih predstavnika na terenu, EU, SAD i ostali u međunarodnoj zajednici mogu prikupiti političku volju i vojna sredstva da reaguju bez obzira da li je OHR prisutan ili ne; BiH političari koji djeluju neodgovorno bi bili podložni istim diplomatskim i ostalim međunarodnim mehanizmima uključujući sankcije ili u ekstremnom slučaju upotrebu sile, kao i bilo koji drugi nacionalni lideri.U međuvremenu prisustvo OHRa daje BiH liderima izgovor da prebace odgovornost za svoje propuste na međunarodnu zajednicu.

2011. može biti ključna godina tokom koje bi se postepeno uloga EU pojačala a OHRa smanjila. Za efektivnu nježnu tranziciju zemlje članice EU i ključni igrači u Briselu – prevashodno Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i Podpredsjednik za bezbjedonosne politike Evropske komisije (Ketrin Ešton) i Evropska komisija – bi trebali napraviti nekoliko paralelnih koraka:

  • Ešton treba imenovati, bez daljeg produžavanja onog što je već šestomjesečno odgađanje, jakog ambasadora da vodi EU delegaciju (formalni naziv za njihovo predstavništvo) u Sarajevu, po mogućnosti bivšeg visokog zvaničnika zemlje članice sa dobrim EU iskustvom, a posebno u pitanjima proširenja;
  • bitno pojačati kapacitet političke sekcije Delegacije da savjetuje ambasadora o dešavanjima u BiH, da komunicira sa višim partijskim i vladinim zvaničnicima o usklađivanju legalnih i institucionalnih struktura sa normama EU i da koordinira doprinose ostalih EU igrača;
  • kreirati ili ojačati pravnu, komunikacijsku, ekonomsku i bezjedonosnu sekciju delegacije, oslanjajući se na ostalo EU osoblje koje je već u BiH i jačanje terenskog ureda u Banjaluci; jačanje budžeta Delegacije u skladu sa njenim novim odgovornostima; i
  • pojačati finansiranje u okviru Instrumenta za predpristupnu pomoć (IPA) do nivoa uporedivih sa onima u susjednim zemljama i konzistetnim sa nevadenim ciljem EU da preuzme vodeću ulogu u BiH.
  • Iako je EU dugo težila da preuzme vođstvo nad međunarodnim naporima zemlje članice i ostali igrači iz Brisela još uvijek moraju da razriješe različite stavove oko tempiranja, strategije, ljudskih i finansijskih resursa tog pojačanog prisustva i misije. Ako to ne uspiju početkom 2011. – počevši sa sveobuhvatnom diskusijom među ministrima vanjskih poslova na sastanku Vijeća vanjskoh poslova 31. januara – i ako BiH zvaničnici ne uspiju podržati proces poduzimanjem iskrenog napora u pravcu EU integracija, primopredaja može biti loše izvedena. BiH bi u tom slučaju bila ostavljena sa najgorim od oba pristupa: sa rivalstvom između oslabljenog OHRa i sa EU Delegacijom koja bi bezuspješno pokušavala da se nametne.

Da bi se to izbjeglo, PIC bi trebao:

  • promijeniti fokus OHRa na njegov nezavršeni posao, posebno vezano za slučajeve BiH zvaničnika kojima je zabranjen rad u javnim službama, istovremeno ograničavajući OHRovo korištenje izvršnih ovlasti samo na istinske kritične situacije;
  • podržati vodeću ulogu EU u BiH pristajući na transfer funkcije Specijalnog predstavnika EU (EUSR) koji trenutno vrši dualnu funkciju Visokog predstavnika i njegovog osoblja u EU Delegaciju; i
  • nastaviti se zalagati za teritorijalni integritet i suverenitet BiH, podržavati izvršni mandat vojnih snaga EU (EUFOR) koje su preuzele madat u zemlji od NATOa, te održati Savjet bezbjednosti UNa upoznatim sa bilo kakvim prijetnjama Dejtonskom sporazumu iz 1995. i relevatnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti.

Jednom oslobođen svojih veza sa OHRom, diplomatski tim bi trebao biti u stanju da se fokusira na posredovanje u političkom procesu i pomogne podijeljenim zajednicama u BiH da nađu zajednički glas koji je neophodan za odgovornu interakciju sa njihovim evropskim susjedima.

Sarajevo/Istanbul/Brisel, 11. januar 2011.