You must enable JavaScript to view this site.
This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies. Review our legal notice and privacy policy for more details.
Close

Bosanska dvostruka kriza

Europe Briefing N°57 16 Nov 2009

PREGLED

Bosanskohercegovački (BiH.) posljeratni status quo se okončao ali međunarodna zajednica i dalje rizikuje da oteža proces tranzicije odgađanjem odluke o promjeni vlastitoga angažmana u ovoj zemlji. Republika Srpska (RS), jedan od dva BiH entiteta, se usprotivila Visokom predstavniku, međunarodnom upravitelju u Bosni i Hercegovini, ali je njega međunarodna zajednica ostavila bez podrške. Umjesto toga, Sjedinjene Američke Države (SAD) i Evropska Unija (EU) su u oktobru 2009. godine u vojnoj bazi u Butmiru kod Sarajeva pokrenule snažnu diplomatsku incijativu kako bi ubijedili BiH lidere da usvoje dalekosežne ustavne promjene i na taj način omoguće okončanje mandata visokoga predstavnika i zatvaranje njegovoga ureda (OHR-a). Nesuglasice oko obuhvata i sadržaja reformi dovele su u pitanje postizanje sporazuma. BiH lideri bi ipak trebali usvojiti što je moguće veći dio zajedničkog američko-evropskog paketa reformi, a međunarodna bi zajednica trebala okončati svoj protektorat u BiH i usvojiti novi pristup koji bi bio vođen od strane Evropske Unije i Sjeverno-atlanskog saveza, i koji bi podrazumijevao davanje snažnih garancija.

Nakon što je prethodnih četrnaest godina provela kao međunarodni protektorat, BiH tek treba da preduzme značajne i najvjerovatnije postepene reforme sa ciljem da unaprijedi mehanizme upravljanja i uspostavi vlast koja će bolje služiti građanima. Međutim, ova se zemlja više ne nalazi na ivici oružanog sukoba. Republika Srpska nema šansi da se uspješno odcjepi. Zapravo, jedini način na koji bi RS mogla izgubiti široku autonomiju koju trenutno uživa unutar BiH bio bi da se odluči za pokušaj odcjepljenja, koji bi završio bez uspjeha. Bošnjaci, Srbi i Hrvati tek treba da postignu koncenzus o balansu između centralizacije i decentralizacije zemlje i o drugim aranžmanima raspodjele vlasti. Međutim, BiH mora okončati tranziciju ka preuzimanju pune odgovornosti za vlastitu upravu jer će se u suprotnom izložiti riziku regresije.

Vijeće za implementaciju mira (PIC), međunarodno tijelo koje nadzire sprovedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma, sastati će se 18. novembra, a dva dana nakon toga zasjedati će Savjet bezbjednosti Ujedinjenih Nacija. Za očekivati je da će se do tada nastaviti američko-evropski „Butmirski pregovori.“ Ukoliko oni uspiju, OHR će biti zatvoren i put BiH ka integraciji u EU i NATO će biti ubrzan. Ukoliko propadnu, međunarodna će zajednica biti stavljena pred težak izbor: ojačati OHR i pripremiti ga za dugotrajan politički sukob sa RS, ili razraditi alternativna sredstva koja bi bila vođena od strane Specijalnog prestavnika Evropske Unije. Ukoliko Butmirski pregovori budu i dalje trajali, moguće je da će PIC odgoditi odluku o sudbini OHR-a do početka 2010. godine, ali odluku o tranziciji je neophodno donijeti prije nego što u BiH počne napeta kampanja za opšte izbore u oktobru. 2010. godine.

Ovo je osjetljiv i potencijalno opasan trenutak i mnogo toga može krenuti po zlu. Još uvijek je moguće da Butmirski proces rezultira minimalnim dogovorom i da PIC na svojoj narednoj sjednici donese odluku o zatvaranju OHR-a. Dodatna odlaganja i nesigurnosti mogli bi biti opasni. Bez obzira na svoja ranija postignuća, OHR je sada i sam postao više dio BiH političkih sporova nego posrednik u iznalaženju rješenja, a izvršne (bonske) ovlasti visokog predstavika više nisu efikasne. OHR je prerastao u nedemokratski mehanizam za rješavanje sporova, i rješavanje tih sporova bi konačno trebalo postati zadatak domaćih BiH institucija uz privremenu i ne-izvršnu pomoć Specijalnog predstavnika EU. Kako bi se ovo postiglo neophodna je pažljiva, koordinirana i odlučna akcija Evropske Unije, Ujedinjenih Nacija, Amerike, Rusije i BiH susjeda.

Vođe BiH Bošnjaka, Hrvata i Srba u principu se slažu oko nekih od bitnih reformi, mada Srbi zahtijevaju da one budu minimalne, Bošnjaci da budu sveobuhvatne, a Hrvati da osiguraju mehanizme zaštite isključivih prava njihove zajednice. Bilo bi idealno kada bi BiH vođe u potpunosti prihvatile američko-evropski prijedlog: radi se o dobrom kompromisu – najboljem koji je moguć u trenutnim uslovima. Ukoliko se, međutim, ne mogu dogovoriti o svim dijelovima sporazuma, prvi bi prioritet bio da se postigne minimalan dogovor koji bi omogućio da se državne institucije osnaže za zadatke u procesu približavanja Evropskoj Uniji, da se njihov rad uskladi sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima, te da se država učini funkcionalnijom i da se riješi pitanje državne imovine. U kasnijoj fazi EU (i NATO) integracija, biti će potrebno da se osnaže BiH administrativni kapaciteti sa ciljem implementacije i sprovođenja legislative Evropske Unije, međutim, to može biti dodato postupno kada se ukažu potrebe i kada BiH politika sazrije.

Američko-evropski pregovarači bi morali biti fleksibilni i:

  • trebalo bi da ukažu svim stranama u pregovorima da ne postoji jedinstven, idealan paket reformi, te da je ovo samo prvi korak, ali da postoji određeni minimum reformi koji je neophodan za kandidaturu za EU i NATO, uključujući davanje ovlasti državi da pregovara o pristupnim obavezama za članstvo u EU, usklađivanje ustava sa međunarodnim propisima o ljudskim pravima, i skromno jačanje državnih upravljačkih kapaciteta, i
  • ne bi trebali da ustavne promjene postavljaju kao preduslov za zatvaranje OHR-a.

Ukoliko se međutim ne postigne dogovor, PIC će morati izabrati. On može ojačati OHR, tako što će se jasno podržati nastavak njegovog mandata u BiH do kraja 2010. godine, dati podršku korištenju bonskih ovlasti od strane Visokog predstavnika i ojačati vojnu misiju EUFOR-a sa mobilnim žandarmerijskim jedinicama koje bi bile sposobne da osiguraju sprovođenje odluka OHR-a. PIC bi također trebao imati jasnu strategiju kako da se nosi sa nepokornom Republikom Srpskom. Ovaj je pristup problematičan i podrazumijeva jasan rizik od eskalacije tenzija i paralizirajuće blokade u slučaju da Srbi sprovedu svoje prijetnje da bojkotuju državne institucije.

Bolja opcija bi bila da PIC najavi da će 1. januara 2010. početi tranzicija ka ojačanoj misiji EUSR, te da naloži visokom predstavniku da se konsultuje sa BiH stranama i posljednji put upotrebi svoje ovlasti kako bi razriješio pitanje državne imovine kako bi se ispunili uslovi za zatvaranje OHR-a. Zemlje članice PIC-a bi u isto vrijeme trebale koordinirano sprovesti sljedeće korake za jačanje BiH države:

  • Vijeće sigurnosti UN-a bi trebalo produžiti mandat EUFOR-a i NATO-a na najmanje godinu dana, naglasivši njihove široke ovlasti da osiguraju poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i osiguraju sigurno okruženje;
  • Vijeće sigurnosti UN-a bi trebalo pozdraviti spremnost EU-a da preuzme nove odgovornosti u BiH, koje bi uključile garantovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma putem uspostavljanja Specijalnog predstavnika Evropske Unije;
  • Evropska Unija bi trebala da postavi novog Specijalnog predstavnika Evropske Unije sa jakim mandatom, koji bi uključivao mogučnost davanja savjeta BiH političkim stranama i posredovanja među njima, identifikacije osoba, partija i postupaka koji su protivni Dejtonskom mirovnom sporazumu, i donošenja odluka vezanih za raspodjelu ili ograničavanje EU finansijske pomoći za BiH,
  • Evropska Unija bi trebala opremiti Specijalnog predstavnika Evropske Unije sa jakim timom, kako bi mogao posredovati u BiH političim procesima, pregovorima između lokalnih političih snaga i usvajanju novog acquis communautaire Evropske Unije; EUSR bi morao razviti efektivnije mehanizme za konsultaciju sa civilnim društvom sa ciljem objašnjavanja reformi i procesa pristupanja EU BiH građanima,
  • EU bi trebala pozvati BiH da podnese prijavu za članstvo po usvajanju onih najneophodnijih minimalnih reformi; i
  • Sjeverno-atlanski savez bi u decembru trebao izložiti uslove koje BiH mora ispuniti kako bi pristupila akcionom planu za članstvo u NATO-u.

Ukoliko bi se preduzeli u isto vrijeme, ovi bi koraci poslužili kao garancija da neće doći niti do podjela niti do stagnacija u BiH, a time bi se izjednačili sa ili bi čak i prevazišli trenutne kapacitete OHR-a. Nakon što ovi koraci budu učinjeni i nakon što BiH. vlasti ili visoki predstavnik razriješe pitanje državne imovine, OHR će moći biti zatvoren. Najopasnija od svih opcija bila bi da se ne donesu nikakve odluke: ukoliko PIC produži mandat OHR-a duže od prvih par mjeseci 2010. godine, a da ga pri tome značajno ne ojača, BiH će biti suočena sa konfrontacijom između RS-a i OHR-a iz koje niko neće izaći nepovrijeđen i koja bi mogla dugoročno narušti funkcionisanje BiH države.

 
This page in:
English
босански