You must enable JavaScript to view this site.
This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies. Review our legal notice and privacy policy for more details.
Close
Homepage > Regions / Countries > Europe > Balkans > Bosnia and Herzegovina > Bosnia: State Institutions under Attack

Bosna i Herzegovina: Državne institucije pod napadom

Bosnia Briefing N°62 6 May 2011

PREGLED

Bosna i Hercegovina se suočava sa najgorom krizom od rata. Državne insitucije su pod napadom sa svih strana; nasilje vjerovatno nije izvjesno ali je moguće ako se ovo nastavi. Sedam mjeseci nakon izbora, nema državne vlasti i mala je šansa da će uskoro biti formirana. Vlast u većem od entiteta, Federaciji, je u martu formirana kontroverzno, prema glavnoj državnoj instituciji ilegalno, a protive joj se Hrvati koji su kreirali paralelni Hrvatski narodni sabor. Drugi entitet, Republika Srpska, je pozvao na referendum koji bi mogao dati potporu istupanju Srba iz institucija BiH. Sa takvim trendovima, isuviše je lako zamisliti bošnjačke partije kako upravljaju propalom državom čije su institucije napustili Srbi i Hrvati. Potrebni su kompromisi da bi svaka od BiH strana dobila dovoljno da proglasi pobjedu kako bi opravdala povlačenje sa ivice. Međunarodna zajednica se treba odmaći od prevelike uključenosti u lokalnu politiku kako bi mogla podesila svoje ciljeve prema realnoj procjeni svojih umanjenih snaga i kako bi na najbolji način garantovala stabilnost. Tada treba započeti rad na kreiranju konteksta za obnovu Dejtona i postizanje članstva u EU.

Svi uključeni dijele krivnju za krizu. Dvije rivalske Hrvatske demokratske unije (HDZ, HDZ 1990) koje predstavljaju veći dio hrvatske populacije, su prekršile federalni ustav blokiranjem formiranja vlada u četiri kantona pod njihovom kontrolom i odbijanjem slanja kantonalnih delegata u Dom naroda Federacije. Dva HDZa i najveći pobjednici Izbora iz oktobra 2010., Socijaldemokratska partija (SDP), su svi odbili razumne prijedloge za stvaranje koalicije date od strane međunarodne zajednice. SDP je tada formirala federalnu vladu u suprotnosti sa entitetskim ustavom i suprotno preporuci državne Centralne izborne komisije (CIK). HDZi su također odabrali opasan trenutak za kreiranje Hrvatskog Sabora. RS, posebno Predsjednik Dodik, provokativno je pozvao na referendum o zakonima nametnutim od strane Visokog predstavnika, međunarodnog guvernera BiH, posebno u vezi državnog suda i tužilaštva, pitanja koja su van nadležnosti RSa. Dodikov separatistički, nacionalistički govor na Narodnoj skupštini RSa je doveo u pitanje njegovu posvećenost pomirenju i multietničkoj BiH.

Visoki predstavnik je 27.marta suspendovao odluku CIKa o poništavanju formiranja federalnih vlasti. Ta suspenzija, koja je za posljedicu imala ometanje normalnog apelacionog procesa, je potkopala državna tijela – najdirektnije CIK – i vladavinu zakona. Bilo bi još gore kada bi se ta šteta pokušala neutralizirati pokušajem anuliranja odluke RSa o referendumu ili nametanjem sankcija srpskim zvaničnicima, ne samo zato što bi ti pokušaji bili osporeni nego bi to učinilo referendum još više destabilizirajućim.

EU je izgubila kredibilitet zbog svoje nemogućnosti da u zadnjih devet mjeseci ojača svoju delegaciju u BiH i obezbjedi novom šefu – koji još nije imenovan – adekvatan autoritet i nadležnosti za snažno upravljanje međunarodnom politikom. Doslovno sve međunarodne institucije u BiH su izgubile autoritet; za mnoge, uključujući i Ured Visokog predstavnika (OHR) se smatra da favoriziraju jednu od strana ili partiju. Lokalni lideri zahtjevaju podršku i OHRa i državnih institucija i ignorišu zaključke koji su im protivni. U zemlji nema autoriteta koji poštuju sve strane, nego samo regionalni ili jednostrani zaštitnici.

Od raspada Jugoslavije, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su imali tri suprotna pogleda na to kakvu državu bi mogli dijeliti. Prema bivšem slovenačkom predsjedniku Milanu Kučanu, bliskom posmatraču, „ta tri koncepta se nikada nisu stvarno podudarila, a kamo li pomirila … onda su ta tri koncepta pretvorena u ratne ciljeve, ali se sam rat nikada nije u stvari završio; već je samo prekinut Dejtonskim mirovnim sporazumom.“. Dejton je kreirao labavu uniju u kojoj su dva entiteta zadržala veći dio upravnih nadležnosti a važne državne odluke su zahtijevale koncenzus tri glavne etničke skupine; mnoge pozicije su podijeljene prema etničkim kvotama. Ovaj sistem se brzo suočio sa nacionalističkim opstrukcijama. Međunarodna zajednica je kao mjeru za hitne situacije opremila Visokog predstavnika sa širokim ovlastima da bi država nastavila funkcionisati. Od tada, nadajući se da će državu učiniti funkcionalnijom, međunarodna zajednica je podržavala dalju centralizaciju dok je sve manje I manje odluka postignuto dogovorom lokalnih lidera. U stvari, ovo je promoviralo bošnjačku viziju na račun Srba i Hrvata. Također je dovelo do potpunog oslanjanja BiH na redovne intervencije Visokog predstavnika.

Kriza federalne vlade i referendum u RSu ukazuju na dvije strane opšteg problema u BiH. U Federaciji, sukobe se prava zajednice i vladavina većine. U RSu, sukob je oko uloge međunarodne zajednice u upravljanju BiH i balansa između državnih i entitetskih prerogativa. Obje krize predstavljaju napad na viziju budućnosti BiH koju nudi OHR i koju prihvata većina bošnjačkih partija. Ta vizija bi garantovala da se državu ne može sabotirati ili paralisati putem etničkog konflikta. Ipak, većina Hrvata i Srba to odbacuje.

Da bi se razriješio prvi dio neposredne krize i formirala neosporiva federalna uprava:

  • Visoki predstavnk bi trebao podići suspenzuju i dopustiti odluci CIKa da stupi na snagu; i
  • federalni Dom naroda bi se trebao sastati u punom sastavu, izabrati predsjednika i sa Predstavničkim domom, imenovati vladu koja je u skladu sa entitetskim ustavom; predsjednik i vlada bi se trebali baviti samo hitnim pitanjima do zvanične inauguracije;

Da bi se razriješio drugi dio neposredne krize:

  • Narodna skupština RSa bi trebala povući odluku o sprovođenju referenduma; ako se referendum ipak dogodi, Predsjednik Dodik bi trebao javno isljučiti bilo kakve jednostrane potupke koji bi doveli u pitanje BiH državni sud (Sud Bosne i Hercegovine), kao što je povlačenje srpskih predstavnika ili odbacivanje njegove nadležnosti.

Iako je ova situacija veoma zabrinjavajuća, međunarodna zajednica bi trebala izbjeći ishitrene odluke koje bi mogle produbiti krizu i pogurati strane do maksimalističkih pozicija. Ovo nije trenutak za površno upravljanje krizom putem tehničkih mjera ili sankcija. Umjesto toga se mogu upotrijebiti razgovori Savjeta bezbjednosti UN o BiH 9.maja i Evropski savjet vanjskih poslova 13.maja za pokretanje strateške revizije međunarodne politke. Ovo bi trebalo kulminirati prije planiranog referenduma sredinom juna u RSu. Konkretno:

  • međunarodna zajednica bi trebala održati konferenciju na visokom nivou da bi uspostavila svoje ciljeve u BiH, potvrdila svoju podršku Dejtonskom mirovnom sporazumu, uklonila Visokog predstavnika iz lokalne politike, napravila planove za relociranje njegovog ureda van BiH i dala EU kapacitete da bi postala vodeći čimbenik.

Sarajevo/Brisel, 6.maj 2011.

 
This page in:
English
босански