Report / Europe & Central Asia 6 minutes

Bh Alijansa za (omanje) promjene

Sastavljena pod tutorstvom predstavnika međunarodne zajednice nakon opštih izbora održanih u novembru 2000. godine, koalicija deset stranaka poznata pod nazivom Demokratska alijansa za promjene od početka 2001. godine upravlja većim od dva bh entiteta i predvodi državno Vijeće ministara.

  • Share
  • Sačuvaj
  • Print
  • Download PDF Full Report

KRATAK PREGLED

Sastavljena pod tutorstvom predstavnika međunarodne zajednice nakon opštih izbora održanih u novembru 2000. godine, koalicija deset stranaka poznata pod nazivom Demokratska alijansa za promjene od početka 2001. godine upravlja većim od dva bh entiteta i predvodi državno Vijeće ministara. Pored namjere njenih sponzora i članica da Alijansa potisne u stranu tri nacionalističke stranke koje su vodile rat u periodu od 1992-95. godine a nakon toga vladale u svojim dijelovima BiH, od Alijanse se očekivalo i da provede temeljite reforme i priskrbi dokaze da bi provedba Daytonskog mirovnog sporazuma još i mogla uroditi održivom državom.

Ova alijansa stranaka iz Federacije različite veličine, ideološke orijentacije i nacionalnog predznaka na državnom nivou sarađuje sa strankama iz RS-a, kako onima koje su na vlasti, tako i onima koje su u opoziciji u tom entitetu. Alijansi je tako nedostajalo kohezije na oba nivoa vlasti. Nastojala je progurati plan reformi, ali takav plan koji ne može a da ne reflektuje najniži zajednički nazivnik onog što je prihvatljivo njenim različitim partnerima u Federaciji i Vijeću ministara. Mnogo puta se pokazalo da su promjene prihvatljive za stranke iz Federacije bile anatema za stranke iz RS-a. Alijansa je čak i u Federaciji imala poteškoće da osigura saradnju kantonalnih vlada koje bi trebale biti pod njenom kontrolom.

S obzirom na neprirodan način na koji je rođena i na njeno nekoherentno članstvo - da ni ne pominjemo ograničenja koja nameće zavisan status BiH i relativno siromaštvo u zemlji - Alijansa za promjene je zabilježila značajne uspjehe. Ti uspjesi se, međutim, nisu pokazali dovoljnim da povežu stranke Alijanse, bilo u pogledu onog što još uvijek ostaje neurađeno u smislu obećanih reformi, bilo u pogledu borbe u predstojećim izborima u formi bloka. Alijansa je na izdisaju. Ne samo da su njene stranke članice i njihovi svojeglavi lideri zauzeti svojim odvojenim pozicioniranjem za izbore koji će biti provedeni u skladu sa novim pravilima, nego je i Alijansa u cjelini, kako utrka počinje, izložena stalnim napadima iznutra i izvana.

Opšte izbore koji će biti održani 5. oktobra 2002. godine će po prvi put provesti Bosanci i na njima će biti izabrane vlade čiji će mandat trajati četiri, a ne dvije godine. Te vlade će takođe morati na entitetskom nivou provesti ustavne amandmane usaglašene sa bivšim Visokim predstavnikom Wolfgangom Petritschem ili nametnute s njegove strane u aprilu 2002. Tim amandmanima se predviđa pravična zastupljenost svakog od tri ‘konstitutivna naroda’ BiH u zakonodavnim tijelima, vladama, pravosuđu i upravama oba entiteta. Četverogodišnji mandati će, s druge strane, pobjednicima dati priliku da nešto i postignu, te ih pri tome lišiti izgovora za neuspjeh. Nastojanje da se ostvare uski stranački politički ili nacionalni interesi, odsustvo vizije i ispoljavanje nestručnosti i kriminaliteta će se manje tolerisati. Međutim, da bi iskoristila nove okolnosti i povećala svoje šanse da unaprijedi situaciju u BiH, svaka nova koalicija ili alijansa će trebati izvući pouke iz kratkotrajne vladavine Alijanse za promjene.

I međunarodna zajednica i građani BiH koji nisu nacionalisti su od Alijanse očekivali mnogo: iskorjenjivanje raširene korupcije, ekonomske reforme, radna mjesta, redovne penzije i novi odnos prema stranim supervizorima BiH. Poboljšanja su zaista i uslijedila u oblastima u kojima je postojao koncenzus (veći stepen ubiranja prihoda i fiskalne reforme kao što je objedinjavanje fondova penzionog osiguranja), te tamo gdje je otpor bio mali (ispunjavanje uslova za prijem u Vijeće Evrope) ili su poboljšanja smatrana neizbježnim (ustavne reforme i mjere u borbi protiv terorizma). Ali u sferama koje su zahtijevale opredjeljenost za prevazilaženje međusobno različitih interesa unutar sâme Alijanse – kao što su reforma sektora socijalnih službi, privatizacija i, iznad svega, oživljavanje ekonomije – preduzimanje mjera se odlagalo ili se od njega odustajalo.

Za vrijeme svoje vladavine u Federaciji, Alijansa je imala ogroman zadatak da se bori sa nasljeđem korupcije, nacionalno-teritorijalne podjele i stanja na ivici bankrota koje su u amanet ostavile duge godine paralelne vlasti (bošnjačke) Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Morala se nositi i sa činjenicom da su te dvije ušančene strukture moći u različitim kantonima, gradovima, vladinim institucijama i javnim preduzećima zadržale ili dijelile vlast sa strankama Alijanse. Osim toga, ubrzo nakon osnivanja Alijanse uslijedila je ustavna kriza koju je izazvao HDZ proglašavanjem ‘hrvatske samouprave’ u martu 2001. godine. Nakon što je prevladan taj izazov, Alijansa se nakon napada na SAD od 11. septembra suočila sa hitnom potrebom da se obračuna sa islamističkim elementima koje je ranije patronizirala i štitila SDA. Upustivši se u obračun sa takvim ljudima, Alijansa je riskirala da uzruja svoje ključno bošnjačko izborno tijelo i uništi vlastito krhko jedinstvo. Takođe se izložila i optužbama da je, kako bi poslušala Ameriku, prenebregla ljudska prava i vladavinu zakona.

Alijansa je, uprkos takvim iskušenjima, uspjela postići značajna poboljšanja u oblastima kao što su budžetska i finansijska disciplina u Federaciji. Na nivou države se s određenim uspjehom usredsredila na povećanje digniteta i kompetentnosti i popravljanje imidža Bosne i Hercegovine. Iako možda previše korišteno kao slogan, ‘partnerstvo’ sa međunarodnom zajednicom zamijenilo je konfrontaciju koja je karakterizirala stari režim. BiH je konačno postala članicom Vijeća Evrope i možda je na pragu ispunjavanja zahtjeva iz smjernica Evropske unije (road map), što će je učiniti kandidatom za studiju izvodivosti (feasibility study) koja vodi do Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom (EU). Konačno, Alijansa je unijela značajnu promjenu time što je usaglasila amandmane na entitetske Ustave koji predstavljaju prvi veliki korak u revidiranju daytonskih struktura i koji bi trebali postepeno transformirati upravljanje u državi i entitetima u narednih nekoliko godina.

Pa ipak, Alijansa nije ispunila očekivanja u smislu donošenja više hljeba na stolove građana BiH. Bila je prije svega previše oprezna u guranju temeljnih reformi potrebnih da bi se objedinio ekonomski prostor u BiH i restrukturirala ekonomija kompletiranjem privatizacije i liberaliziranjem privatnog sektora. Alijansa se umjesto toga bavila uspostavljanjem kontrole od strane njenih članica nad javnim firmama i osporavanjem ranijih privatizacija ‘zlatnih koka’ kao što su Fabrika duhana Sarajevo (FDS) i Aluminij Mostar, što nije donijelo nikakvu osjetnu korist. Pokušaji da se uspostavi kontrola nad firmama u javnom sektoru podsjećaju na beskrajnu partiju šaha između stranaka Alijanse. Privatizacija je samo milila naprijed, opterećena kako loše zamišljenim modelom koji je nametnula međunarodna zajednica, tako i nespremnošću stranaka Alijanse da se odreknu svog glavnog, iako sve manjeg, izvora moći, patronatstva i sredstava.

Drugo, Alijansa je protraćila dragocjeno vrijeme koje je mogla iskoristiti za osmišljavanje koherentnog plana ekonomskog razvoja. Još uvijek nema usaglašene vizije ekonomske budućnosti BiH, a različiti programi koje je promovirala ova ili ona stranka iz Alijanse i dalje su nejasni, fragmentarni i međusobno isključivi, i kreću se u rasponu od gorljivog tačerizma do reformskog socijalizma. Odustvo usaglašenog plana reformi je, nažalost, obilježilo i druge sfere: vladavinu zakona, izgradnju države i povratak izbjeglica.

Iako je sada prekasno da se ovaj nedostatak ispravi u praksi, bh političke stranke, a naročito stranke Alijanse, trebale bi kampanju koja je u toku iskoristiti za nešto više od pukog blaćenja, uživanja u skandalima i glorificiranja svojih vođa. Trebaju razmišljati i planirati unaprijed, nudeći biračima pozitivne platforme, kao i negativne napade na rivale. Već su očita pitanja i izazovi sa kojima će se suočiti vlade oformljene nakon 5. oktobra. Formiranje nove alijanse će se pokazati lakšim, a njene šanse da ostvari obećanja koje su dale njene članice većim, ukoliko se građanima BiH u mjesecima koji su pred nama ponudi određen stepen programske jasnoće, pa možda čak i saglasnosti.

Kako bi se pomoglo u koncentriranju predizborne kampanje na temeljna pitanja ekonomskog razvoja i reforme socijalnog, fiskalnog i upravnog sektora, te na taj način povećale šanse da nove koalicione vlade budu kako predane tako i sposobne da provedu jasno definiran plan reformi, ICG daje slijedeće preporuke.

Sarajevo/Brisel, 2. avgust 2002.

Executive Summary

Put together under the tutelage of representatives of the international community in the aftermath of the November 2000 general elections, the ten-party coalition known as the Democratic Alliance for Change has governed the larger of Bosnia & Herzegovina’s two entities and led the state-level Council of Ministers since early 2001. Intended by its sponsors and members to sideline the three nationalist parties that had fought the 1992-95 war and ruled their respective pieces of BiH thereafter, the Alliance was also expected to undertake thoroughgoing reforms and to provide proof that implementation of the Dayton Peace Accords might yet produce a viable state.

This alliance of Federation-based parties of disparate size, ideological orientation and national coloration has cooperated at state level with parties from Republika Srpska that are both in power and in opposition in that entity. The Alliance has thus lacked cohesion on both levels of government. It has sought to push a reform agenda, but one that cannot help but reflect the lowest common denominator of what is acceptable to its different sets of partners in the Federation and the Council of Ministers. Changes acceptable to the Federation parties have often proved anathema to those from the RS. Even in the Federation, the Alliance has had difficulty in carrying with it the cantonal governments that are meant to be under its control.

Given its unnatural birth and incoherent membership - not to mention the limitations imposed by Bosnia’s dependent status and relative poverty - the Alliance for Change has registered significant successes. They have not proved sufficient, however, to bind the Alliance parties together, whether in respect to what remains undone among promised reforms or to fight the forthcoming elections as a bloc. The Alliance is now expiring. Not only are its member parties and their headstrong leaders busy positioning themselves separately for elections that will be conducted according to new rules, but the Alliance as a whole is being subjected to sustained attack from inside and without as the race commences.

The 5 October 2002 general elections will for the first time be run by Bosnians and elect governments that will serve for terms of four rather than two years. They will also have to give effect at entity level to the constitutional amendments agreed with or imposed by former High Representative Wolfgang Petritsch in April 2002. These provide for fair representation of each of BiH's three ‘constituent peoples’ in both entities’ legislatures, governments, judiciaries and administrations. Four-year mandates, for their part, will give the victors opportunities actually to accomplish something while depriving them of excuses for failing to do so. The pursuit of narrow party political or national interest, the absence of vision or application and manifestations of incompetence or criminality will be less tolerable. In order, however, to take advantage of the new circumstances and to enhance their chances of moving Bosnia forward, any new coalition or alliance will need to learn the lessons of the Alliance for Change’s brief exercise of power.

Both the international community and non-nationalist Bosnians expected much from the Alliance: the eradication of rampant corruption, economic reforms, jobs, regular pensions and a new relationship with BiH’s foreign overseers. Improvements indeed followed in those areas where consensus existed (enhanced revenue collection and fiscal reforms such as the merger of pension funds), or where there was little resistance (fulfilment of conditions for accession to the Council of Europe) or that were perceived as inevitable (constitutional reforms and anti-terrorist measures). But in those spheres requiring a commitment to overcome diverging interests within the Alliance – such as reform of the social service sector, privatisation and, above all, economic revival – action was to be deferred or abandoned.

In governing the Federation, the Alliance has had the daunting task of doing battle with the legacy of corruption, national-territorial division and near bankruptcy bequeathed by the long years of parallel rule by the (Bosniak) Party for Democratic Action (SDA) and Croatian Democratic Union (HDZ). It has also had to cope with the fact that these two entrenched power structures retained or shared power with Alliance parties in various cantons, cities, government institutions and public enterprises. Moreover, the installation of the Alliance was soon followed by a constitutional crisis provoked by the HDZ, which proclaimed ‘Croatian self-rule’ in March 2001. Once this challenge was seen off, the Alliance confronted, in the aftermath of the 11 September attacks on the U.S., the urgent necessity of a reckoning with Islamist elements formerly patronised and protected by the SDA. In taking on such people the Alliance risked upsetting its core Bosniak constituency and destroying its own tenuous unity. It also exposed itself to accusations that it was forsaking human rights and the rule of law in order to do America’s bidding.

Despite such trials, the Alliance has managed to make notable improvements in areas such as budgetary and financial discipline in the Federation. At the level of the state it has focused with some success on boosting the dignity, competence and image of Bosnia & Herzegovina. Albeit oversold as a slogan, ‘partnership’ with the international community has replaced the confrontation that characterised the old regime. Bosnia has finally become a member of the Council of Europe and may be on the threshold of completing the ‘road map’ that will make it eligible for a feasibility study leading to a Stabilisation and Association Agreement with the European Union (EU). Finally, the Alliance made a significant difference in negotiating the entity constitutional amendments that constitute the first major step in revising Dayton structures and which should gradually transform state and entity governance over the next few years.

Yet the Alliance has failed to fulfil expectations that it would put more bread on Bosnian tables. In the first place, it has been too cautious in pushing the fundamental reforms required to unify the BiH economic space and restructure the economy by completing privatisation and liberating the private sector. It has busied itself instead with establishing its member parties’ control over public companies and disputing - to no discernible benefit - the previous privatisations of money-spinners such as Fabrika Duhana Sarajevo (Sarajevo Tobacco Factory, FDS) and Aluminium Mostar. Attempts to gain control over public-sector firms have resembled an endless chess game among the Alliance parties. Privatisation has only crept forward, burdened both by an ill-conceived method imposed by the international community and by the reluctance of the Alliance parties to divest themselves of their principal – if ever diminishing – source of power, patronage and funds.

Secondly, the Alliance has wasted valuable time that it might have used to devise a coherent economic development plan. There is still no agreed vision of Bosnia’s economic future, and the various schemes promoted by one or another Alliance party have remained vague, fragmentary or mutually exclusive, ranging from ardent Thatcherism to reform socialism. Unfortunately, the absence of an agreed reform agenda has extended to other spheres as well: rule of law, state-building and refugee return.

Although it is too late now to remedy this lack in practice, Bosnia's political parties - and especially the Alliance parties - should use the current campaign for more than slinging mud, revelling in scandals and glorifying their leaders. They need to think and plan ahead, offering voters positive manifestos as well as negative attacks on their rivals. The issues and challenges that will confront the governments formed after 5 October are already apparent. The formation of a new alliance will prove easier - and its chances of delivering on its member-parties' promises will be greater - if a measure of programmatic clarity and, perhaps, even concord can be offered to and endorsed by Bosnian citizens over the months ahead.

To help focus the election campaign on fundamental issues of economic development and reforms of the social, fiscal and governance sectors and, thereby, to enhance the chances that the coalition governments which emerge will be both committed and equipped to pursue a clearly defined reform agenda, ICG makes the recommendations that follow.

Sarajevo /Brussels, 2 August 2002

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.