Tokom priprema i organizacije mirovnih pregovora koji su označili kraj rata što se u Bosni i Hercegovini vodio u periodu 1992-1995, autori Dejtonskog mirovnog sporazuma (DPA) su naročito veliki prioritet dali pitanju povratka izbjeglica i interno raseljenih osoba u njihove prijeratne domove. Aneks 7 DPA u potpunosti je posvećen osiguravanju prava na povratak. Tvorci mirovnog sporazuma nadali su se da bi ovako zamišljen povratak jednog dana mogao poništiti teritorijalne, političke i nacionalne podjele koje je Dejtonski sporazum, inače, priznao.

Iako je u prve četiri godine mira došlo do velikog broja povrataka kako izbjeglica tako i interno raseljenih osoba u područja gdje je njihov narod u većini, šovinistička politika i ukorijenjena struktura vlasti nacionalističkih stranaka povratak pripadnika ”manjinskih” naroda držali su na minimumu. U 2000. godini je, međutim, došlo do iznenađujućeg obrata. Ne samo da je trend povratka nastavljen, obzirom da su se obični ljudi u sve većem broju nastojali vraćati svojim prijeratnim domovima, nego je ta pojava počela mijenjati do tada preovlađujuću političku klimu u najvećem dijelu zemlje.

Rezultati četvrtih poslijeratnih općih izbora u BiH, održanih 5. oktobra 2002. godine, naizgled ukazuju na suprotne tendencije. Oni su u inozemnim sredstvima informiranja, te u dijelu lokalnih medija, protumačeni kao potpuni uspjeh nacionalističkih stranaka koje su i dovele do rata i vodile rat – a nakon toga činile sve što mogu da sačuvaju svoj ratni plijen, uključujući i homogenizaciju koja je postignuta putem “etničkog čišćenja”. Ishod ovih izbora doživljen je kao kobni neuspjeh napora da se ova kompleksna, multinacionalna država skrojena u Dejtonu postavi na put stabilnosti, zakonitosti, prosperiteta i evropskih integracija.

Ali, veliki proroci ovdje previđaju nekoliko faktora. Ne samo da je opala podrška dvjema od tri nacionalističke stranke, Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), nego se ova potonja sada suočava sa najvećim izazovom do danas od strane Saveza nezavisnih socijal-demokrata (SNSD). Ovim je izborima uzdrmana dugogodišnja tvrdnja SDS-a po kojoj je ta stranka prirodna vladajuća politička partija u “svom” entitetu - Republici Srpskoj. Osim toga, glasovi povratnika i potencijalnih povratnika koji su glasali u odsustnosti počeli su da proizvode političke efekte, omogućujući strankama iz Federacije da na oktobarskim izborima dobiju 17 posto mjesta u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Mediji takođe nisu uzeli u obzir da je najveći gubitnik na ovim izborima, multinacionalna Socijal-demokratska partija (SDP), koja je predvodila “Alijansu za promjene” u Federaciji i na državnom nivou, zapravo sama najviše doprinijela vlastitom porazu. U svakom slučaju, mali odaziv od 55 procenata je isto toliko bio glas protiv do tada preovlađujuće politike koliko i glas za nacionalizam.

Možda čak upečatljivije, mediji su propustili da zabilježe priču o više od 367.000 građana BiH koji su protiv podjela “glasali svojim vlastitim stopama,” vrativši se da žive kao pripadnici “manjinskog naroda” u krajeve pod upravom bivših neprijatelja. Godine međunarodnih napora da se ostvari povratak kroz ciljane projekte rekonstrukcije – da se izbjeglicama i raseljenim licima osigura pravo na svoje prijeratne kuće i stanove – ipak su urodile plodom. Prema zvaničnim podacima, oko 900.000 ljudi se vratilo u svoje domove iz kojih su u toku rata izbjegli ili bili protjerani. Visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) može s punim pravom tvrditi da “smo ovdje zapravo izumili jedno novo ljudsko pravo, pravo na povratak nakon rata.”

Vijeće za provedbu mirovnog sporazuma će u januaru 2003. godine razmatrati problem izbjeglica. Postoje, međutim, zabrinjavajući nagovještaji da pod dojmom ostvarenih uspjeha u kreiranju i primjeni zakonskih okvira za povrat predratnih kuća i stanova ovo tijelo može proglasiti da je Aneks 7 i zvanično “implementiran” prije nego što se sav posao uradi do kraja. To bi sasvim odgovaralo vlastima u RS i dijelovima Federacije koje nastoje izjednačiti primjenu imovinskih zakona sa stvarnim povratkom i zatvoriti ovo poglavlje prije nego što se stvore uslovi koji će omogućiti da povratak bude istinski održiv. U Aneksu 7 jasno stoji da organi vlasti u BiH, također, moraju stvoriti “političke, ekonomske i socijalne uslove koji će omogućiti dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj određenoj grupi.”

Pored jasnog naglaska na pozitivnu ulogu koju je povratak imao na ublažavanje nacionalističke politike u nekim krajevima, ovaj izvještaj se bavi i pitanjem zašto mnoge izbjeglice još uvijek nisu u situaciji da slobodno izaberu mjesto u kojem će živjeti. Depresivna ekonomska situacija dio je odgovora na ovo pitanje. Diskriminacija u mnogim općinama spriječava punu realizaciju potencijalnih povrataka, predstavlja prijetnju održivosti već ostvarenih povrataka, te potiče povratnike koji su se zaista vratili da se zbijaju u enklave umjesto da se reintegriraju u svoje sredine.

Postepeni pristanak organa vlasti u BiH da, pod pritiskom, priznaju pravo na povrat prijeratne imovine, nije bio adekvatno popraćen njihovom spremnošću da eliminiraju institucionaliziranu diskriminaciju kojom su mnogi “manjinski” povratnici osuđeni da budu građani drugog reda. Iako visoka stopa nezaposlenosti utiče na sve ljude u BiH, povratnici se ipak suočavaju sa najvećim problemima, uključujući i nezakonitu privatizaciju. Sistem obrazovanja u BiH, sa tri odvojena i politički opterećena nastavna plana i programa, predstavlja još jedan problem koji porodice sa djecom često navode kao razlog da se ne vrate. Kao razlog za ne-povratak navodi se i diskrimacija pri obezbjeđivanju komunalnih i zdravstvenih usluga i penzija.

Premda je sigurnosna situacija bitno popravljena, još uvijek dolazi do zastrašivanja “manjinskih” povratnika. Lokalna policija, tužioci i sudovi vrlo često ne uspijevaju da privedu pravdi odgovorne za nacionalno motivirano nasilje. U nekim dijelovima RS, povratnik je deset puta vjerovatnija žrtva nasilnog krivičnog djela nego što je to lokalni stanovnik srpske nacionalnosti. Čak i tamo gdje su stvarne prijetnje realno male, stalno prisustvo vjerovatnih ratnih zločinaca – naročito ako oni obavljaju neku javnu funkciju – šalje vrlo jasnu poruku potencijalnim povratnicima.

Nacionalistički organi vlasti daju, također, i ekonomske poticaje za pripadnike “svog” naroda da promijene predratno mjesto prebivališta putem često nezakonitih dodjela placeva za izgradnju kuća i poslovnih prostora, s očiglednom namjerom da osiguraju da povratnici ostanu tek jadna manjina.

Ovaj izvještaj, nadalje, analizira uticaj nedavnih amandmana na ustave oba entiteta u BiH. Cilj ovih amandmana bio je da se eliminira diskriminacija tako što je poništen ekskluzivni konstitutivni status što su ga imali Srbi u RS, odnosno Bošnjaci i Hrvati u Federaciji, i tako što se sada od lokalnih organa uprave zahtijeva da upošljavaju povratnike u skladu sa nacionalnim kvotama a na osnovu posljednjeg prijeratnog popisa stanovništva. Ako budu istinski primjenjeni, ovi amandmani će povratnicima dati veće šanse u odbrani svojih interesa.

Djelimična pobjeda nacionalista na oktobarskim izborima navela je neke komentatore na zaključak kako je došlo vrijeme da međunarodna zajednica odustane od svog multietničkog eksperimenta u BiH i prihvati konačnu podjelu ove zemlje. Volja stotina hiljada izbjeglica i raseljenih lica da se vrate u svoje domove takvu podjelu je praktično već učinila nemogućom bez izbijanja novog rata i “etničkog čišćenja”. Iskustva Kipra, Kašmira i mnogi drugi primjeri pokazuju opasnosti koje podjele nužno donose. Povratkom u svoje prijeratne domove, povratnici u BiH odbacili su nacionalističke programe sadržane u ratnom pokliču: “mi sa tim ljudima više ne možemo živjeti”. Opstojnost bosanske države kao i stabilnost čitavog regiona u dobroj mjeri ovise o tome hoće li povratnici moći ostati u svojim domovima i prosperirati.

Sarajevo/Brisel, 13. decembar 2002.