Šta Građani BiH Stvarno Hoće?

Bosna i Hercegovina je već toliko dugo u sporo krećućoj krizi da je to već postalo dio svakodnevne rutine. Prošla je godina dana bez državne vlade i život se naizgled nastavlja, no u dubini duše ljudi su podijeljeni oko toga u kom pravcu BiH treba ići.

Etničke i socijalne tenzije rastu. U proteklih par sedmica desila su se četiri nasilna sukoba između fudbalskih huligana u različitim gradovima. Zadnji se desio 6. oktobra u Sarajevu kada su se u centru grada sukobili navijači domaćeg Željezničara i Hajduka iz Splita. Veći broj navijača i policajaca je bio povrijeđen, dok su brojna vozila zapaljena i prevrnuta u najgorem incidentu te vrste u proteklih nekoliko godina.

I štrajkovi su sve češći u lokalnim firmama, a zbog dugotrajne političke, ekonomske i socijalne krize lokalne nevladine organizacije u Sarajevu i par drugih gradova planiraju velike proteste za 15. oktobar. Iako je okruženje značajno drugačije od onog u kasnim 80-im i 90-im, nasilje na fudbalskim terenima i nemiri na gradskim ulicama sablasno podsjećaju na posljednje dane Jugoslavije.

Ipak, lokalni političari izgledaju nezainteresovano, civilno društvo je još uvijek prilično inertno, međunarodna zajednica je podijeljena a neki lokalni mediji se ponašaju huškački više nego ikad. Evropska unija je upravo objavila svoj Izvještaj o napretku BiH u 2011, koji pokazuje zaustavljanje ili nazadovanje u političkim, ekonomskim i svim ostalim ključnim segmentima u BiH. To je najgori izvještaj o napretku koji je BiH do sada dobila, i toliko je loš da bi ga Evropska unija trebala nazvati Izvještaj o nazadovanju a ne napretku. Nevjerovatno je da se neki političari i dalje trude da ubjede svoje glasače da recesija samo što se nije završila i da nas iza ugla čeka svjetlija budućnost.

Cijelu proteklu godinu sam sa svojim kolegama putovao širom zemlje identifkujući probleme na različitim administrativnim nivoima i istražujući njihove uzroke. Razgovarali smo sa ljudima sa svih strana: stankama na vlasti i opozicijom, ljudima iz urbanih i ruralnih sredina, sa zvaničnicima i građanima. Svoje viđenje situacije u Federaciji BiH smo objavili u izvještaju “Paralelna kriza” prošlog septembra. Naše nalaze o Republici Srpskoj smo objavili prošle sedmice u izvještaju “Šta Republika Srpska hoće?”.

Naš najnoviji izvještaj zaključuje da je grubi politički diskurs RS lidera uspio u uspostavljanju garancije da ni domaći ni lokalni činioci više ne dovode u pitanje postojanje RSa. No cijena toga je bila visoka. Danas je međunarodni imidž Republike Srpske umrljan; prvi susjedi RSa u Federaciji BiH su bijesni; strane investicije su se svele gotovo na nulu; a korupcija, kronizam i nepotizam divljaju. RS se sada suočava sa ključnim ekonomskim i društvenim izazovima koji ne prijete samo nacionalnim interesima Srba, već i svih drugih građana BiH.

Lideri RSa su doveli svoj entitet i ostatak države na ivicu katastrofe igrajući se sa nacionalističkim osjećanjima, ismijavajući međunarodne ovlasti i slabeći državne institucije. Ipak RS nije jedina koja je odgovorna za ovakvu trenutnu situaciju u BiH. Za svaki ples je još uvijek potrebno najmanje dvoje, ali u slučaju BiH to zahtjeva troje, četvoro a ponekad čak i petoro. Tako umjesto tanga dobijemo kolo u kom svaki učesnik vuče na svoju stranu.

Hrvatske nacionalne stranke sve više flertuju sa opasnom idejom zasebnog hrvatskog entiteta na jugu zemlje, mada bi to uveliko izolovalo bosanske Hrvate koji žive izvan Hercegovine. Bošnjacima je ta ideja mrska, nema ni međunarodnu podršku ali se hrvatski nacionalni lideri na to ne osvrću.

Dok su Hrvati i Srbi uglavnom fokusirani na svoje nacionalne interese, većina Bošnjaka, kao i ostalih koji sebe identifikuju sa BiH, žele da izgrade građansku državu. Većina njih nema tolarancije za stavove Hrvata i Srba koji više vole etničke entitete a niko nije voljan otvoriti diskusiju na temu kako spojiti građanski i etnički koncept u demokratskoj BiH.

Meni se ipak čini da je sva ova gužva oko sukoba između etničkih i nacionalnih koncepata, između centralizovane države i entiteta, kamuflaža postavljena od strane političara koji štite svoje lične i ekonomske interese. BiH političke elite su stale u odbranu onog što tvrde da su viši nacinalni ili ideološki interesi još od 1992. Ali da li je njima zaista stalo do toga? I šta je ova visokoumna zaštita nacionalnih interesa do sada proizvela sem jada i bijede svih etničkih grupa i građana BiH?

Tri i po godine rata i narednih 15 godina političkih trvenja su ostavili posljedice na građane širom BiH. Oni više nemaju zajednički pogled na budućnost ili strukturu ove zemlje a neki čak i ne prihvataju niti njeno postojanje.

Ipak, dok sam putovao kroz BiH uvjerio sam se da Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali još uvijek imaju jako puno toga zajedničkog. Svi oni na prvom mjestu štite svoj identitet ali niko od njih neće novo nasilje. Čim je njihov identitet poštovan i prihvaćen od strane drugih, svi oni odmah prebacuju svoj fokus na pitanja svakodnevnog preživljavanja, kao što su sigurnost, stabilnost, radna mjesta i bolji životni standard. Oni možda ne prihvataju političke aspiracije drugih etničkih grupa ali ih prihvataju kao prijatelje i susjede.

No šest posljednjih godina političkih, ekonomskih i socijalnih tenzija uzimaju svoj danak i izgeda mi da se zemlja primiče ekonomskom i socijalnom, ako ne i političkom i administrativnom kolapsu. BiH ekonomija se zaustavlja i entiteti se zadužuju kako bi mogli nastaviti isplaćivati plate, penzije i socijalne beneficije. Zemlja se suočava sa novim teškim ekonomskim, socijalnim i finansijskim izazovima u 2012., kada BiH počinje isplaćivati veliki međunarodni zajam.

I dok se čini da situacija ide od lošeg ka gorem, vrijeme je da građani BiH razmisle da li im je zaista više stalo do pakovanja nego do samog sadržaja i da kažu svojim liderima da neće samo zaštitu svojih nacionalnih nego i ekonomskih i socijalnih interesa. Također je krajnje vrijeme da lokalni lideri, nevladine organizacije, intelektualci i mediji, građanima BiH daju ono što im je potrebno i da im prestanu obećavati ono što ne mogu ispuniti. Inače na kraju svi mogu dobiti ono što najmanje žele: uništenu državu i ekonomiju, i možda čak i nove sukobe.