BiH​ ​pred​ ​ključnim​ ​izazovima​ ​u​ ​2010

Nakon petnaest godina intenzivnog međunarodnog djelovanja Bosna i Hercegovina (BiH) se počinje slamati. Srbi prijete referendumom za neovisnost, Hrvati traže odvojeni entitet u okviru šire države, Bošnjaci zahtijevaju novi ustav, a ekonomska i socijalna kriza se pogoršavaju.

Da bi se izbjegao slom, bh. lideri moraju odabrati kakvu državu žele, a njihovi međunarodni partneri moraju naći efikasniji način kojim bi im u tome pomogli.

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske (RS), jednog od dva bh. entiteta, prošlog mjeseca se odbio povinovati ozbiljnim upozorenjima međunarodne zajednice i najavio da će održati referendum u proljeće, tražeći od glasača da odbiju autoritet i odluke visokog predstavnika, međunarodnog upravitelja BiH, da produži mandat međunarodnom osoblju koje radi u Specijalnom odjelu Suda BiH za ratne zločine. Dodik je izjavio da će se "jednog dana" održati i referendum o tome "da li će Republika Srpska ostati unutar granica Bosne i Hercegovine ili ne".

Ovo je do sada najozbiljniji izazov za Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. kojim se završio rat u Bosni i Hercegovini i kojim je BiH dobila Ustav.

Osjećajući slabost međunarodne zajednice, lideri Hrvata su nakon ovoga obnovili zahtjeve za uspostavljanjem trećeg federalnog entiteta u kome bi oni bili većinska skupina.

Ovi potezi Srba i Hrvata kod većine Bošnjaka ponovo oživljavaju strahove od referenduma za otcjepljenje, koji su podijelili zemlju i bili uvod u krvavi rat od 1992. do 1995.

Mnogobrojnost Bošnjaka i njihova dominacija u državnim institucijama se koristi kako od strane srpskih lidera kao obrazloženje za traženje referenduma za zaštitu njihovih nacionalnih interesa, tako i od strane hrvatskih lidera za uspostavljanje odvojenog entiteta. Kao reakciju na ove poteze bošnjački političari još više pokušavaju dominirati državnim institucijama i većim federalnim entitetom koji dijele sa Hrvatima.

Dok god bošnjački predstavnici u izvršnim i zakonodavnim tijelima nastave pokušavati nadglasati srpske i hrvatske zvaničnike, biće teško spoznati da li su srpske i hrvatske inicijative motivisane njihovom stvarnom zabrinutošću za nacionalne interese ili obnovljenim separatističkim porivima. Ova slika se dalje iskrivljuje zbog slabe opozicije i grube nacionalističke retorike koja često zasjenjuje konkretne argumente i pojačava tenzije.

Ova nacionalistička i divizionistička retorika se čini još gorom u situaciji u kojoj vlada duboka socijalna i ekonomska kriza, koja će se prema očekivanjima i dalje pogoršavati, i u kojoj se očekuje nova žestoka kampanja pred oktobarske opšte izbore.

Danas se svako u BiH osjeća ranjivim i tretiranim nefer i taj osjećaj progonjenosti dovodi sve u začarani krug eskalacije konflikta. Međuetnički incidenti su u porastu, od mjesečnog prosjeka od sedam incidenata u 2007, devet u 2008, sve do mjesečnog prosjeka od skoro 13 incidenata u 2009. Ovo je zlokoban znak. Lokalni političari bi mogli izgubiti kontrolu nad masama. Dalja radikalizacija političke retorike može imati razorne posljedice.

Lideri RS tvrde da poštuju slovo Dejtona. Ovo je isprazna tvrdnja dok god RS ignoriše autoritet visokog predstavnika u interpretiranju i zaštiti Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je uloga tog ureda od 1997. Dejtonski ustav je daleko od mrtvog slova; to je živi dokument čiji je značaj evoluirao zajedno sa BiH. Ovlasti visokog predstavnika su sada dio te cjeline.

Država BiH, njeni entiteti, kantoni, pa čak i opštine bi trebalo da budu u stanju da kroz referendume i istraživanja ispituju mišljenja javnosti o bitnim pitanjima iz njihovih nadležnosti. Međunarodna zajednica ne bi trebala ići na ruku onima u RS koji žele da iskoriste prijetnju referenduma kako bi provocirali konfrontaciju. Odbijanje odluke visokog predstavnika o državnom sudu očigledno nije u nadležnosti RS, već državno pitanje. Ustavni sud BiH može i treba hitno anulirati bilo kakav sličan potez.

Lideri u RS bi trebalo da shvate da njihove radikalne izjave zasjenjuju bilo kakve stvarne argumente koje imaju i podižu opravdane strahove među drugim lokalnim i međunarodnim liderima. Dalje pogoršavanje njihovih odnosa sa međunarodnom zajednicom bi zasigurno moglo imati visoku cijenu za političare i stanovnike RS. Nigdje osim u pravnim i teritorijalnim granicama Bosne i Hercegovine neće imati toliko autonomije kao i stvarnu perspektivu za svjetliju budućnost kroz EU i NATO integracije.

Bošnjački lideri i lideri Hrvata također mogu puno izgubiti ako nastave trenutnim putem.

Bošnjaci bi trebalo da uvide da kada se najveća etnička skupina u zemlji prestane ponašati u duhu dobrosusjedskih odnosa u politici i počne preglasavati svoje susjede, to stvara zabrinutost i strahove kod drugih. Ako Bošnjaci žele da se pokrenu prema boljoj budućnosti, trebali bi napokon prestati živjeti u prošlosti i igrati ulogu pravedne žrtve, te početi uzimati u obzir zabrinutost drugih zajednica. Niti jedno partnerstvo koje je zasnovano na vlasti većine i prisilnoj implementaciji pravne regulative ne može opstati, bez obzira koliko dobra ta regulativa bila. Stavovi partnera se moraju poštovati ne samo kada oslikavaju uzajamne stavove, nego i kada se razlikuju.

Hrvati mogu zaštititi svoje nacionalne interese samo kroz pregovore i kompromise. Jednostrano proglašenje trećeg entiteta, za šta se neki zalažu, dovelo bi samo do dalje marginalizacije i nevolja sve manjoj hrvatskoj zajednici.

Međunarodna zajednica i visoki predstavnik također treba da budu oprezni. Umotavajući se u plašt Dejtona i izjednačavajući napade na sebe sa napadima na samu državu, Ured visokog predstavnika rizikuje da zajedno sa sobom sruši državu.

Međunarodna zajednica bi trebalo da prihvati da je ulozi visokog predstavnika, bez obzira na legitimnost, već odavno istekao rok trajanja i da ona mora završiti sada, prije nego što postane toliko kontroverzna da razori BiH. Evropska unija, uz snažnu podršku međunarodne zajednice, uključujući Ameriku, treba dati jake garancije ljudima u BiH da će njihova država, ujedinjena ali decentralizirana, preživjeti i zauzeti svoje mjesto u evropskoj obitelji.