Report / Europe & Central Asia 4 minutes

Vojska za Kosovo?

  • Share
  • Сачувај
  • Штампај
  • Download PDF Full Report

Rezime

Međunarodna zajednica je samo nekoliko meseci udaljena od odluke od koje se očekuje da Kosovo proglasi državom, ali planiranje bezbednosnog stabla ne prati korak pregovora. Mora se izbeći stvaranje slabe države; budućem Kosovu su potrebne institucije koje bi osigurale vladavinu prava i nepovredivost granica, kao i mogućnost borbe protiv tranzicionog, organizovanog kriminala i terorizma. Elementima važnim za održivost države ne sme se trgovati zarad priznavanja kosovske nezavisnosti. Ključna komponenta bezbednosnih struktura koje će nastati nakon nezavisnosti, trebalo bi da bude vojska, koja će nastati, delimično, od Kosovskog zaštitnog korpusa (KZK). Ta vojska bi trebalo da bude usmerena ka međunarodnim mirovnim misijama ali i da podleže strogim proverama i ograničenjima NATO, koji bi vodio računa o broju i mogućnostima pripadnika nove vojske.

Potrebe nezavisnog Kosova su jasne. Ono zahteva unutrašnju stabilnost i zaštitu od spoljašnjih napada, ali, istovremeno, ne sme predstavljati pretnju za svoje komšije. Postojeće zvanične institucije moraju biti pod kontrolom novih institucija demokratske Vlade. Postojeće neformalne, naoružane strukture, kako naslednice pobunjeničke Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), tako i one povezane sa organizovanim kriminalom, moraju biti minimizirane. Manjine, posebno kosovski Srbi, u ovim institucijama moraju videti zaštitu, a ne pretnju.

NATO treba da bude pripremljen da održava kosovske mirotvorne snage (KFOR) na duži period, kako bi mogao da pruži spoljnu zaštitu, ali i da doprinosi unutrašnjoj stabilnosti, suprotstavljajući se pritiscima i redukujući ih do potpune eliminacije, pre nego što novi državni odnosi sa Srbijom budu u potpunosti normalizovani, i obe države postanu članice programa Partnerstva za mir (PzM).

Neko se možda neće složiti da je mestu kakvo je Kosovo, siromašnom i podeljenom, i koje ima KFOR, potrebna vojska, ali, potpuna demilitarizacija je neostvariva. Za tako nešto ne postoji dovoljno poverenja. To bi bila samo fasada ispod koje bi nezvanične paramilitarne grupe stvarale koalicije, utičići da novo stanje – ali i komšije – budu manje sigurni i manje pristupačni za sprovođenje zakona.

Mala, zvanična vojska, pod nadzorom NATO, najadekvatnije je oruđe za ubrzavanje postepene demilitarizacije društva, ali i za uvođenje Kosova u regionalne kolektivne bezbednosne tokove, koji su ključni za dugoročnu demilitarizaciju i bezbednost.

Ako je dobro vođena, ta vojska može da pomogne u razvoju stabilnog, višenacionalnog ili bar, etnički neutralnog identiteta nove države. Oblikovanje jedinstvene, reprenzetativne i profesionalne vojske u zemlji poput Kosova, duboko podeljenoj na albansku većinu i Srbe koji bojkotuju, zahteva pažljiv izbor sredstava i metoda. Neradi elementi ne mogu biti prisiljeni da budu složni, ali, takva vojska, takođe, ne može biti stvorena bez uzimanja u obzir postojećih institucija i očekivanja većine, koja se uzda u vlast KZK-a, civilng zaštitnog tela, nastalog na temeljima OVK-a.

Usmeravati kosovski post-statusni identitet drugačije od ekskluzivo albanskih obeležja biće težak tadatak. Međunarodna zajednica mora biti realna i mora da koristi poluge koje su dostupne u kosovskom društvu. Sa svojim delimičnim razvojem iz paramilitarnih korena, zavisnosti od NATO ekspertize i spremnosti da sprovede suštinske promene, KZK nudi odrešene ruke za moduliranje armije, i to ne treba odbiti.

Vojska bi trebalo da bude mala, sa 2,000 do 3,000 ljudi, lako naoružana i obučena od strane posebne NATO misije, po transparentnom planu i rasporedu. Ona ne bi trebalo da duplira funkcije KPS, već da se orjentiše prema spolja, da preduzima prve operativne korake ka regionalnim inicijativama i međunarodnim mirovnim misijama. Šansu za prvu misiju u inostranstvu, gde bi se koristile sposobnosti KZK, kao što je razminiranje terena, ne treba tražiti pre 2007. godine. Unutrašnje bezbednosne zadatke trebalo bi strogo ograničiti, ne mnogo više od nivoa sadašnjih funkcija KZK: civilnu zaštitu, inženjeriju i rekonstrukciju.

Ovo treba uobličiti na osnovu dogovora koji bi bio deo rešenja kosovskog konačnog statusa. To (rešenje) takođe, treba da pojasni asortiman ograničenja po pitanju brojnosti i mogućnosti, kao i uloge NATO u njegovom vođenju. Čak i bez postizanja sporazuma između Prištine i Beograda na ovu temu, ovo se može doneti u obliku zaključka Severno-atlantskog veća NATO, ili šestonacionalne Kontakt-grupe koja vodi statusne razgovore. Štaviše, bolje je koristiti međunarodni uticaj tokom odlučivanja o konačnom statusu kako bi se postigla jasnost oko ovog osetljivog pitanja, nego ga samo odložiti za kasnije. Trebalo bi da cilj bude uključenje Kosova u PzM zajedno sa Srbijom, dok bi dogovor trebalo zameniti sporazumnim stavkama. Mehanizmi PzM bi mogli biti upotrebljeni u pripremi vojske da preuzme bezbedonosnu ulogu KFOR-a, dozvoljavajući potpuno povlačenje ovim snagama

NATO i EU bi treblao da nastave sa pritiscima na Prištinu kako bi ostala kreativna naročito u privlačenju Srba u bezbednosni sektor – vojsku. Srpska tradicija bi trebalo da bude predstavljena u vojsci, u kombinaciji sa albanskom OVK i KZK tradicijom. NATO i EU bi trebalo da zajedničkim radom omoguće pogodno tlo za razvoj prištinskih inicijativa. Nastojanja Srbije za priključenje EU i NATO bi delimično trebalo da zavisi od toga kako se ponaša prema južnom susedu, preciznije – da li podržava ili ometa integraciju kosovskih Srba u državne strukture.

Priština/Beograd/Brisel, 28. jul 2006

Executive Summary

The international community is just months away from decisions that are expected to make Kosovo a state, but planning for the security ramifications has not kept pace. It must avoid creating a weak state; the future Kosovo needs adequate institutions to ensure the rule of law and the inviolability of its borders, and to combat transnational organised crime and terrorism. Elements important for building a sustainable state must not be traded away to achieve recognition of Kosovo’s independence. A key component of post-independence security structures should be an army built in part upon the Kosovo Protection Corps (KPC), albeit a small one oriented to international missions like peacekeeping and subject in the first years to strict NATO control and limitations on its size and capabilities.

An independent Kosovo’s security needs are clear. It requires internal stability and safety from external attack but at the same time, it must not be a threat to its neighbours. Existing formal security structures must be placed under the control of the new institutions of democratic government. Existing informal armed structures, both the legacy of the insurgent Kosovo Liberation Army (KLA) and those linked to organised crime, must be minimised. Ethnic minorities – particularly Kosovo’s Serbs – must be protected, not threatened, by the state’s security structures.

NATO should be prepared to maintain its Kosovo Force peacekeepers (KFOR) in the state for a long period to provide external protection and, to a lesser extent, contribute to internal stability, resisting pressures to reduce and then eliminate it altogether before the new state’s relations with Serbia are fully normalised and both states have become members of the Partnership for Peace (PfP) program.

Some will argue that with KFOR there, a poor and divided place like Kosovo does not need its own military, but full demilitarisation is impracticable. There is insufficient trust to sustain it. It would become a façade, behind which unofficial paramilitary groups would coalesce, making the new state – and its neighbours – less rather than more secure, and less amenable to the rule of law. A small official army, developed under NATO oversight, is the most appropriate tool, both to prompt the gradual demilitarisation of society and to enable Kosovo’s entry into regional collective security arrangements, which are the key to sustainable demilitarisation and security.

If managed well, an army can help develop a stable, multi-ethnic or at least ethnically neutral, identity for the new state. Fashioning a united, representative and professional army for a state deeply divided between the Albanian majority and the rejectionist Serb minority requires a careful choice of building blocks. Unwilling elements cannot be forced to cohere but such an army also cannot be created without regard to existing institutions and the expectations of the majority, who invest hope and authority in the KLA-derived civil protection body, the KPC.

Steering Kosovo’s post-status identity away from exclusively Albanian markers is going to be an uphill task. The international community should be realistic and use the levers available to it in Kosovo society. With its partial evolution from paramilitary roots, dependency on NATO expertise, and willingness to undergo substantial change, the KPC offers it an opportunity to exercise a free hand in moulding the army that it should not refuse.

That army should be a small, lightly-equipped, multi-ethnic force of between 2,000 and 3,000 personnel, trained by a dedicated NATO mission to a transparent plan and schedule, and brought to operational capability by 2011-2012. It should not duplicate any police functions but should instead be constructed with an outward orientation, to take its first operational steps in regional initiatives and international peacekeeping operations, and eventually gain membership in PfP and NATO itself. An opportunity should be found as early as 2007 for the first deployment abroad, drawing upon expertise built up in the KPC, like demining. The army’s internal security tasks should be severely limited, not much beyond the KPC’s present civil protection, engineering and reconstruction mandate.

All this should be framed by accords reached as part of Kosovo’s final status settlement. These should also specify a range of limitations on the army’s numbers and capabilities, and NATO’s role in its governance. Not necessarily negotiated with Pristina and Belgrade, this could even take the form of a conclusion of NATO’s North Atlantic Council, or of the six-nation Contact Group guiding the status process. It is better, however, to use the leverage the international community possesses during the final status settlement to create clarity on this sensitive issue, than to leave it hanging, to be dealt with afterwards. The aim should be to graduate Kosovo into the PfP, together with Serbia, when the accords should be superseded by new treaty arrangements. PfP mechanisms can be used to prepare the army to take over security roles from KFOR, eventually allowing for KFOR’s complete withdrawal.

NATO and the EU should maintain pressure on Pristina to be creative in bringing Kosovo Serbs on board, in the security sphere and army in particular. Serb tradition should be represented in the army, complementing the Albanians’ KLA and KPC tradition. NATO and the EU should also work together to create a supportive environment for Pristina’s initiatives. Serbia’s pace of accession to the EU and NATO should be partially dependent upon how it treats its southern neighbour, in particular whether it encourages or discourages Kosovo Serbs from integrating into the new state’s structures.

Pristina/Belgrade/Brussels, 28 July 2006

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.