Escalation in Northern Kosovo: Causes, Dangers and Prospects
Escalation in Northern Kosovo: Causes, Dangers and Prospects
Report / Europe & Central Asia 6 minutes

Kosovo i Srbija nakon mišljenja MSP

  • Share
  • Сачувај
  • Штампај
  • Download PDF Full Report

REZIME

Neposredno nakon što je u julu 2010. godine Međunarodni sud pravde (MSP) izneo svoje savetodavno mišljenje o tome da li je način na koji je Kosovo proglasilo nezavisnost legalan ili ne, Kosovo i Srbija imaju priliku da prevaziđu različitosti, započnu bilateralne odnose i otvore put ka širim evropskim integracijama. Prepreke su ogromne, tu treba dodati i međusobnu sumnjičavost, nekompatibilne agende i neizvesnost oko istinskih ciljeva one druge strane. Nemoć da se pregovora u narednih nekoliko meseci, verovatno bi doveo do toga da ovaj sukob bude zamrznut na nekoliko godina, pošto obe strane ulaze u izborne faze, tokom kojih bi nesuglasice mogle biti upotrebljene za mobilizaciju nacionalističkih stremljenja i odvlačenje pažnje od korupcije i vladinih propusta. Dosta toga se od nedavno promenilo u u Beogradu, i u Prištini, posebno u pravcu razvoja realnijih, premda ne i potpuno javnih stanovišta, koja sugerišu da je win–win situacija moguća. Bez uslovljavanja i uz pomoć EU, Kosovo i Srbija bi uskoro mogli da započnu pregovore u cilju iznalaženja sveobuhvatnog, kompromisnog rešenja, što je pre moguće.

Nacrt rezolucije koji poziva na nove pregovore o Kosovu i koji je Srbija podnela 28. jula, najverovatnije će se u septembru naći pred Generalnom skupštinom UN. Kosovo će prihvatiti razgovore koji ne dovode u pitanje status ili teritorijalni integritet. Fasilitacija pregovora između Srbije i Kosova će za podeljenu EU predstavljati veliki izazov (22 zemlje članice, od ukupno 27, priznale su Kosovo, a njihovi predstavnici su podeljeni na one koji zagovaraju sveobuhvatno rešenje i na one koji smatraju da je plodonosan samo postepeni pristup koji bi započeo skromnim, tehničkim pitanjima).

Problem diplomatskog priznavanja kosovske državnosti leži u biti ovog ćorsokaka. Iako je 69 zemalja priznalo Kosovo, Srbija tvrdi da nikada neće prihvatiti “jednostrano proglašenje nezavisnosti”(JPN). Ovo stanovište – i njhov sopstveni strah od secesionističkog presedana – obezbedili pet državama članicama EU političko opravdanje za nepriznavanje nezavisnosti Kosova. Kada je reč o Savetu bezbednosti UN, Rusija i Kina se suprotstavljaju priznavanju a tome se protivi i nekoliko nestalnih članica. Priština se nada da će mišljenje MSP, izraženo u julu ove godine, o tome da jednostrano proglašenje nezavisnosti (17. februara 2008.) ne krši međunarodno pravo ili Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti (koja je predstavljala osnovu za dolazak UN na teritoriju Kosova nakon rata 1999.), ohrabriti zemlje koje nisu priznale Kosovo da se predomisle. Ali, ako Kosovo želi da ubedi stalne članice SB i one države EU koje oklevaju s priznavanjem, njemu je neophodno da pribavi slaganje Srbije s nezavisnošću a to slaganje može da bude makar implicitno, uz uspostavljanje neke vrste diplomatskih odnosa, da bi se na kraju došlo do punog i formalnog priznanja.

Stvarni problem na terenu vrti se oko tri opštine na severu Kosova. Istini za (ne)volju , severni deo Kosova već dvadeset godina nije pod prištinskom vlašću. Tamošnje proređeno i mahom ruralno stanovništvo, jednoglasno odbija integraciju u ostatak Kosova. Ovo važi i za plan koji je dobio ime po svom tvorcu, Martiju Ahtisariju, bivšem predsedniku Finske i dobitniku Nobelove nagrade, koji je kao Specijalni izaslanik Generalnog sekretara tokom 2007. elaborirao (Ahtisarijev) plan, kojim se reguliše sprovođenje nadgledane nezavisnosti Kosova i kojim se srpskim opštinama nudi suštinska samouprva, kao i dodatne nadležnosti za sever Kosova u domenu prosvete i zdravstva. Srbija još uvek upravlja opštinama, pravosuđem, carinom, policijom i javnim uslugama, a Misija vladavine prava EU (EULEX) ne uspeva da u tome delu Kosova masovnije rasporedi svoje snage. Dva incidenta koja su se tokom jula meseca dogodila u Mitrovici, pokazuju da nasilje i dalje predstavlja pretnju.

Kada je sever Kosova u pitanju, moguće je zamisliti tri scenarija: Ahtisarijev plan, proširenu autonomiju i razmenu teritorije. Krizna grupa je uporno podržavala opciju pažljivog sprovođenja Ahtisarijevog plana, premda je sada taj dokument nedovoljan za obezbeđivanje pune integracije Severa u Kosovo, ili međunarodno priznavanje Kosova. Priština severu Kosova može da ponudi neke dodatne povlastice koje su u skladu sa onima koje oblasti sa sličnim statusom uživaju u raznim evropskim regionima, a koje se odnose na regionalno zakonodavstvo, izvršnu vlast, lokalnu policiju i sudstvo. Takođe, Priština se može složiti sa tim da dobar deo carinskih prihoda (koje su naplaćene na severnom graničnom prelazu) ostane u tom regionu. Ali, nema nikakvih signala da bi Beograd ili kosovski Srbi prihvatili čak i ovoliko proširenu autonomiju. Umesto toga, oni poručuju da bi podela teritorije mogla utabati put srpskom priznavanju kosovske nezavisnosti.

Priština neće prihvatiti podelu, ali ima nagoveštaja da bi mogla da razmisli o razmeni čisto srpskog Severa za delove Preševske doline na jugu Srbije, nastanjene isključivo Albancima. To bi podrazumevalo složene računice. Neki Kosovari su zabrinutiji za imlikacije po njihovu državu od autonomije Severa, ali mnogi internacionalci strahuju da bi promena granica mogla da prouzrokuje masovnu migraciju kosovskih Srba koji žive južno od Ibra, kao i da uzdrma separatističke težnje u susednoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Krizna grupa je ranije upozoravala na ovakve mogućnosti, ali novija istraživanja sugerišu da takve strepnje više nemaju jako uporište.

Drugo ključno pitanje utokom kosovsko-srpskih pregovora – verovatno mnogo osetljivije za srpski nacionalni identitet nego sudbina 45.000 ljudi na severu Kosova – predstavlja pitanje statusa i zaštite najznačajnihjih srpskih manastira i crkava. Ahtisarijev plan predviđa kompleksnu zaštitu, ali Crkva, u strahu od ponavljanja događaja iz marta 2004., tokom kojih su potpuno ruinirani mnogi manastiri i crkve, želi više. Nijedan srpski lider ne može prosperirati na Kosovu bez podrške Srpske pravoslavne crkve (SPC). U skladu sa tim, Beograd stalno pokušava da poboljša položaj SPC, nastojeći da se izbori za neki vid ekstrateritorijalnosti (ako ne i pune), sporazumne garancije i zaštitu od strane međunarodnih snaga nakon što se snage NATO (KFOR) povuku s Kosova. Ovakav scenario se Vladi u Prištini nameće kao izazov – nakon što je ona, tokom Ahtisarijevih pregovora, pristala na brojne ustupke prema Crkvi – koji treba razmotriti bez ugrožavanja suvereniteta.

Priština bi želela da se razgovori usredsrede na tehnička pitanja, poput carine, trgovine, komunikacija, struje i transporta, a da akcenat ne bude na pitanju statusu, severa ili Crkve. EU i SAD preferiraju da se počne sa manje neprijatnim pitanjima, kako bi se od samog početka gradilo poverenje. To su, takođe, problemi koji na svakodnevnoj osnovi otežavaju život i Srba i Albanaca na Kosovu, ograničavajući njihov pristup neophodnim uslugama. Ali i pokušaji uspostavljanja tzv. “šatl-diplomatije-“, koje je u prošlosti sprovodila EU, nisu se pokazali kao uspešni. Statusna pitanja će verovatno blokirati napredak, osim ako Beograd ne pokaže spremnost da prihvati novu kosovsku vlast, barem implicitno.

Ako se želi iskoristiti mogućnost započinjanja ozbiljnih, sveobuhvatnih razgovora koji bi doveli do kompromisnog konačnog rešenja, bilateralni razgovori bi morali da se kreću van granica tehničkih pitanja. Ako Srbija želi suštinski napredak i ako želi da ubedi EU i SAD da je reč o pregovorima u koje se ulazi s pozitivnim očekivanjima, a ne samo zbog toga što se želi odložiti dalje priznanje Kosova, ona će morati da tretira Kosovo kao sebi ravno, čak iako odbije da odmah prizna novu državu. Informacije Krizne grupe ukazuju da ima osnova za umereni optimizam. U sadašnjoj Tadićevoj vladi ima mnogo više razumevanja za novu političku realnost Kosova, nego što je toga ikada bilo kod Koštunice i njegovih prethodnika, a to razumevanje ide do te mere da neki zvaničnici pokušavaju da pronađu kreativniji način da Srbiju časno oslobode tereta koje je Kosovo u međuvremenu postalo. Vlada samouvereno tvrdi da može da saopštava svoje stavove ali će joj, svakako, biti neophodne mere koje bi joj zaštitile obraz kada bude ubeđivala nacionaliste da nije izdala nacionalni interes. Priština, takođe, postaje mnogo svesnija toga šta međunarodni činioci (koji je podržavaju) mogu realno postići na Severu.

EU i druge članice međunarodne zajednice, uključujući SAD, trebalo bi da, onoliko koliko je u njihovoj moći, potpomognu u iznalaženju rešenja, ostavljajući Kosovu i Srbiji da odluče koliko daleko žele da idu i u kom pravcu se žele kretati kako bi postigle cilj međusobnog priznavanja. Najkontroverzniji ishod koji može da proistekne iz pregovora jeste razmena teritorije severnog Kosova (u kome žive pretežno Srbi) za područje Preševske doline, na jugu Srbije (nastanjeno Albancima). Ni Priština, ni Beograd o ovome ne pričaju otvoreno, ali su zvaničnici obe prestonice nagovestili Kriznoj grupi takav ishod. Ovakav rasplet bi zabrinuo mnoge u međunarodnoj zajednici. Krizna grupa, pak, veruje, da bi odbacivanje ovakvog, ili bilo kog drugog zajedničkog i kompromisnog rešenja, dovelo do toga da se konflikt zamrzne, ostavljajući uključene strane bez ikakvih garancija da će se sukob ikada razrešiti.            

Šira autonomija za sever i samoupravni, autonomni status za Srpsku pravoslavnu crkvu, kao što je predviđeno Ahtisarijevim planom, u zamenu za srpsko priznanje nezavisnosti, trebalo bi da zadovolje obe strane. Ali ni Beograd, ni Srbi sa severa nisu spremni ni za kakvo potpisivanje, a podeljena međunarodna zajednica ima tek nekoliko poluga kojima može izvršiti pritisak. Ako je i razmena teritorije neprihvatljiva, a sveobuhvatno rešenje se pokaže kao iluzija, prelazni status za Sever bi možda mogao biti još jedina mogućnost koju treba istražiti.

Ukoliko želi da pridobije naklonost Brisela nakon upućivanja zahteva za prijem u EU, Srbija se (barem minimalno), mora obavezati na saradnju s Prištinom u cilju uspostavljanja vladavine prava na Severu i razvijanju dobrosusedskih odnosa, koji bi pomogli u rešavanju svakodnevnih problema. Pored toga, Srbija bi morala da prestane da blokira učešće Kosova u regionalnim institucijama. Ako se želi iskoristiti prilika te započeti ozbiljno, sveobuhvatno pregovaranje koje bi dovelo do komporomisnog, konačnog rešenja, bilateralni razgovori bi morali da se bave temama koje su iznad tehničkih pitanja. Ako pregovri u potpunosti propadnu, EU i SAD mogu pokušati da poguraju širu integraciju Severa razmeštajući silom EULEX i kosovske snage reda i mira, ali, sa smanjenim trupama, resursima i političkim uticajem, taj scenario malo je verovatan.

Priština/Beograd/Brisel, 26. avgust 2010.

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.