Putokazi Za Budućnost Kosova (II): Unutrašnji Pokazatelji
Putokazi Za Budućnost Kosova (II): Unutrašnji Pokazatelji
Table of Contents
  1. Executive Summary
How to Relaunch the Kosovo-Serbia Dialogue
How to Relaunch the Kosovo-Serbia Dialogue
Report 125 / Europe & Central Asia

Putokazi Za Budućnost Kosova (II): Unutrašnji Pokazatelji

Otkako je Kosovo postalo međunarodni protektorat pod administracijom Ujedinjenih nacija juna 1999. godine, dosta toga je učinjeno na stabilizaciji pokrajine i uspostavljanju operativne administracije.

  • Share
  • Save
  • Print
  • Download PDF Full Report

REZIME

Otkako je Kosovo postalo međunarodni protektorat pod administracijom Ujedinjenih nacija juna 1999. godine, dosta toga je učinjeno na stabilizaciji pokrajine i uspostavljanju operativne administracije. Ipak ništa nije učinjeno na rešavanju centralnog pitanja koje leži u srcu sukoba na Kosovu, i koje je ostalo najvažnije pitanje za stanovnike pokrajine: pitanje konačnog statusa.

Rezolucija UN kojom je uspostavljen privremeni sistem na Kosovu ostavila je ovo pitanje otvorenim. Ni međunarodna zajednica nije pokazala želju da ga reši. Ipak ono je i dalje duboko kontroverzno. Većina Albanaca je jedinstvena u tome da Kosovo nikad više neće biti pod suverenitetom Srbije (ili Jugoslavije), dok je manjina Srba, uz podršku Beograda, isto tako nepopustljiva u tome da Kosovo mora da se vrati pod suverenitet Srbije, čak i sa velikom merom političke autonomije.

Proučavajući konačni status Kosova, Međunarodna krizna grupa dokazuje da ovo pitanje ima dve strane, nerazdvojne i koje se preklapaju, ali su ipak vidljive. 'Spoljna' dimenzija uključuje interese, kao i njihove odnose, različitih igrača sa interesom u budućnosti Kosova, dok se 'unutrašnja' dimenzija bavi razvojem sopstvenih demokratskih institucija na Kosovu, zakona i standarda.

Ove dimenzije se opsežno razmatraju u dva izveštaja pod istim naslovom, Putokazi za budućnost Kosova, koji su istovremeno izdati sa podnaslovima I. Rešavanje konačnog statusa i II. Unutrašnji pokazatelji. Ova dva izveštaja zajedno pokazuju dva paralelna puta koja moraju istovremeno da se usaglase kako bi se stiglo do željenog odredišta: stabilnog, demokratskog Kosova, na svojim nogama, miroljibivo integrisano u svoj region, i sa jasno definisanim mestom u međunarodnoj zajednici.

U Rešavanju konačnog statusa ICG iznosi da su rizici na Kosovu sada jednostavno toliko veliki da da to pitanje ne može da se ostavi nerešenim. Postoji mogućnost daljeg regionalnog sukoba i međunarodna zajednica ne sme da napusti Kosovo ili region u stanju uznemirenog i potencijalno opasnog vakuuma samo zato što su pitanja nezgodna.

Shodno tome, onaj izveštaj iznosi da bi međunarodna zajednica trebalo da nastavi sa rešavanjem ovog pitanja, imajući na umu da će najpogodnije rešenje verovatno biti verzija uslovne nezavisnosti pod nekim oblikom međunarodnog starateljstva.

UNUTRAŠNJI POKAZATELJI

Jedan od glavnih razloga zbog kojih se ne rešava pitanje statusa jeste slabost institucija na Kosovu - uključujući i Skupštinu, njena ministarstva i krivični pravosudni sistem - i nesposobnost ovih institucija da zaštite prava srpskih i romskih manjina.

Sadašnji izveštaj, Unutrašnji pokazatelji, otkriva da Kosovo zaista mora i dalje da se priprema za bilo koji oblik konačnog statusa. Sporo uspostavljanje samoupravnih institucija posle izbora za novu Skupštinu 17. novembra 2001. obelodanilo je neiskustvo političkih partija na Kosovu i duboke pukotine koje razdvajaju kosovsko društvo. Pored toga, krivični pravosudni sistem još uvek nema mogućnost da istražuje i krivično goni zločine na zaista nepristrasan i efikasan način. Manjine i dalje nemaju slobodu kretanja i ekonomske i socijalne mogućnost koje ovakva sloboda sobom nosi.

Teret je na UNMIK-u, baš kao i na međunarodnoj zajednici i kosovskim liderima, da ispune svoju obavezu i razviju autonomne institucije za Kosovo u bilo kom obliku konačnog statusa ono bilo. Demokratske, efikasne i etnički reprezentativne vladine institucije moraju i mogu biti izgrađene.

U ovom duhu, izveštaj ocrtava pokazatelje za unutrašnji razvoj Kosova - standarde koje njene institucije moraju da zadovolje, i principe po kojima treba da se upravlja u postupanju sa njegovim građanjima, naročito manjinama. Na primer, Skupština mora da odgovara svom izbornom telu kao i da bude u stanju da donosi zakone. Državna služba mora da bude apolitična i transparentna sa sposobnošću da upravlja sektorom za koji je zadužena. Vlada mora isto tako da bude sposobna da sakuplja prihode i upravlja budžetom širom Kosova kako bi izdržavala svoje institucije.

Efikasan, nezavistan i nepristrasan krivični pravosudni sistem, nadležan za istragu i gonjenje zločina, jeste takođe od životne važnosti ako vladavina prava treba čvrsto da pusti koren. Još jedan presudan pokazatelj po kome će se ceniti sposobnost Kosova za samoupravu jeste da bi manjine trebalo da žive bezbedno i dostojanstveno, bez diskriminacije. Mora da postoji mogućnost da se raseljena lica vrate u svoje domove, a ako odluče da se ne vrate, njihova svojinska prava moraju da budu zaštićena.

Ovakvi pokazatelji su - kao što ovaj izveštaj pokazuje - nužni za procenu unutrašnjeg napretka Kosova. Međutim, dok postizanje ovih standarda mora da utiče na vremenski okvir implementacije dogovorenog konačnog statusa, ono ne sme da odlaže donošenje odluka o statusu niti da određuje njegov oblik. Činjenica da još mnogo toga mora da se uradi interno nije razlog za odlaganje formalnog razmatranja relativno dobrih strana raznih opcija konačnog statusa.

Još dosta posla je potrebno da bi se dostigli ovi standardi. Mora se ojačati sposobnost pravosuđa na Kosovu, policijska služba i kazneni sistem, da se preduzme obuka za državnu službu, da se sprovede odgovornost skupštinskih poslanika prema njihovom izbornom telu, i da se zaštite prava manjina. Kako bi se napredovalo ka ovim pokazateljima, međunarodna zajednica mora da nastavi sa angažovanjem na Kosovu i da se posveti njegovom institucionalnom razvoju. Za uzvrat, kosovski lideri moraju da spoznaju svoju fundamentalnu obavezu da nastave intenzivno sa ovim procesom.

Priština/Brisel, 1. mart 2002.

Executive Summary

A Kosovo Roadmap

Since Kosovo became an international protectorate under United Nations administration in June 1999, much has been done to stabilise the province and set up a functioning administration. Yet nothing has been done to address the central question that lay at the heart of the conflict in Kosovo, and which remains the issue of overriding importance for the province’s inhabitants: the issue of final status.

The UN Resolution that established the interim system in Kosovo left the issue of final status open. Nor has the international community shown any appetite to address it. Yet it remains intensely controversial. The majority Albanians are unanimous that Kosovo will never again be subject to Serbian (or Yugoslav) sovereignty, while the minority Serbs, supported by Belgrade, are equally adamant that Kosovo must be restored to Serbian sovereignty, albeit with a large measure of political autonomy.

In examining Kosovo’s final status, the International Crisis Group argues that the issue has two aspects, inseparable and overlapping but nevertheless distinct. The ‘external’ dimension involves the interests of, and relationships between, the different actors with a stake in Kosovo’s future, while the ‘internal’ dimension concerns the development of Kosovo’s own democratic institutions, laws and standards.

These dimensions are duly treated in a pair of reports sharing a common title, A Kosovo Roadmap, issued simultaneously and subtitled I. Addressing Final Status and II. Internal Benchmarks. Together, these reports show two, parallel paths which need be negotiated simultaneously in order to reach the desired destination: a stable, democratic Kosovo, standing on its own feet, peacefully integrated in its region, and with a clearly defined place in the international community.

In Addressing Final Status, ICG argued that the stakes in Kosovo today are simply too high to leave the issue unaddressed. A potential for further regional conflict exists, and the international community cannot afford to leave Kosovo or the region in a state of uneasy and potentially dangerous limbo just because the issues involved are awkward.

Accordingly, that report argued, the international community should proceed to address the question, having in mind that the most appropriate solution would likely be a version of conditional independence under a form of international trusteeship.

Internal Benchmarks

One of the main arguments offered for not addressing the status question is the weakness of Kosovo’s institutions – including the Assembly, its ministries and the criminal justice system – and the inability of these institutions to protect the rights of the Serb and Roma minorities. 

The present report, Internal Benchmarks, reveals that Kosovo indeed requires further preparation for any form of final status. The slow establishment of self-government institutions after the election of a new Assembly on 17 November 2001 reveals the inexperience of Kosovo’s political parties and the deep fault lines that divide Kosovo society.  In addition, the criminal justice system does not yet have the capacity to investigate and prosecute crimes in a truly impartial and effective manner.  Minorities continue to lack freedom of movement and the economic and social opportunities that such freedom brings. 

The onus is on UNMIK, as well as on the international community and Kosovo’s leaders, to fulfil their obligation to develop autonomous institutions for whatever final status awaits Kosovo.  Democratic, effective, and ethnically representative government institutions must and can be built. 

In this spirit, the report outlines benchmarks for Kosovo’s internal development – standards that should be met by its institutions, and principles that should govern the treatment of its citizens, in particular its minorities.  For instance, the Assembly must be accountable to its electorate and able to process legislation. The civil service should be apolitical and transparent with the capacity to administer its sector of responsibility. The government must also have the capability to collect revenue and manage a Kosovo-wide budget to support its institutions. 

An efficient, independent and impartial criminal-justice system, with the competence to investigate and prosecute crimes, is also vital if the rule of law is to become firmly rooted. Another crucial benchmark by which Kosovo’s fitness for self-rule will be judged is that minorities should be able to live in security and dignity, without discrimination. Displaced persons must be able to return to their homes, and if they choose not to return, their property rights have to be protected. 

Such benchmarks are – as this report shows – indispensable for assessing Kosovo’s internal progress. However, while the achievement of these standards must influence the timing of the implementation of an agreed final status, it should neither delay decisions on status nor determine what form it should take. The fact that much remains to be done internally is no reason to delay a formal consideration of the relative merits of different options for final status.

Much further work is needed to reach these benchmarks.  The capacity of Kosovo’s judiciary, police service and penal systems needs to be strengthened, training for the civil service undertaken, accountability of Assembly members to their electorate enforced, and the rights of minorities protected.  To make progress towards these benchmarks, the international community must remain engaged in Kosovo and committed to its institutional development.  Kosovo’s leaders in turn must recognise their fundamental obligation to push this process forward.

Pristina/Brussels, 1 March 2002

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.