Nakon öto je proölo öest godina i potroöeno nekoliko milijardi dolara, provedba mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini daleko je od toga da bude zavröena. Redefiniranje (ërekalibracijaí, u lokalnim krugovima) prisustva međunarodne zajednice od vitalne je vaûnosti ukoliko se ûeli uspjeöno okončanje mirovnog procesa.

Ovo prisustvo rezultat je ad hoc öirenja nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u decembru 1995. Opterećuje je pet osnovnih problema: nepostojanje zajedničke strateöke vizije; nedostatak koordinacije na čelu međunarodne zajednice; dupliciranje napora i nedostatak komunikacije; sukobi ličnosti i različiti interesi među institucijama; te neefikasno vođenje ekonomske reforme.

Zasnovan na razgovorima sa velikim brojem međunarodnih i domaćih zvaničnika na mnogim nivoima u BiH, ovaj izvjeötaj daje analizu i procjenu trenutnih napora na reformi međunarodne zajednice. On se takođe zalaûe da oni koji sudjeluju u toj reformi postignu dogovor o sveobuhvatnom prijedlogu ñ koji bi se zasnivao na ëmodelu stubovaí koji postoji na Kosovu ñ a koji bi ne samo ozvaničili politički direktori Vijeća za implementaciju mira (Peace Implementation Council - PIC), na sljedećem sastanku Upravnog odbora koji će se odrûati u Briselu 6. decembra 2001., nego bi on označio i prekid sa zbrkama, nedosljednostima i polovičnim mjerama iz proölosti.

Reforma mora značiti viöe od pukog saûimanja, ili pak mijenjanja rasporeda sjedenja za stolom za kojim sjede glavni međunarodni predstavnici u Sarajevu. Ona mora, konačno, odraûavati jednu koherentnu strategiju, čiji je cilj da BiH izraste u stabilnu, funkcionalnu drûavu, sa jakom vladavinom zakona i izdrûljivim centralnim institucijama, koja je sposobna da se izbori za svoje članstvo u Evropskoj uniji (European Union - EU). Za to je potreban plan kako da se zaokruûi implementacija Daytonskog sporazuma, i to tako öto će se Bosni i Hercegovini dati institucije koje su joj potrebne da bi se pomenuta strategija provela u djelo. Jednog dana kada se proglasi da je implementacija Daytona konačno zavröena,ona će ustupiti mjesto tehničkim imperativima evropskih integracija.

Međutim, iznad svega, reforma mora prihvatiti činjenicu da ukoliko Bosna i Hercegovina ne moûe stati na sopstvene noge putem evolucije, tek uz povremeno gurkanje od strane Visokog predstavnika, ili pak putem nekog dogovorenog ustavnog aranûmana, onda međunarodna zajednica mora biti spremna da nametne funkcionalniji i demokratičniji model od onog koji je predvidio Dayton. To bi moglo značiti stvaranje jake ali i öiroko zastupljene centralne vlade, raöčiöćavanje kontraproduktivnih entitetskih i kantonalnih struktura, delegiranje bitnih ovlasti opötinama, te stvaranje krajnje depolitiziranih struktura za regionalnu upravu. Nije prerano da Upravni odbor PIC-a započne razgovore o post-Daytonskim strukturama.

Sada je ključni faktor vrijeme. Međunarodna zajednica treba da iskoristi opredjeljenost postojećeg bosanskohercegovačkog vrha za partnerstvo, i da donese pozitivne promjene. Na taj način Bosancima će dati neöto pozitivno za öta će moći glasati na izborima sljedeće godine, i spriječiti da 2003. mora počinjati sve iz početka, sa malo manje kooperativnim političarima.

Sarajevo/Brisel, 29. novembar 2001.