Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku
Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku
Table of Contents
  1. Executive Summary
Change in the Offing: The Shifting Political Scene in Croatia
Change in the Offing: The Shifting Political Scene in Croatia
Table of Contents
  1. Executive Summary
Report 138 / Europe & Central Asia

Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku

Sedam godina nakon zavrsetka rata, pitanje povratka izbjeglica i dalje je jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Vlada koja je dosla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2000.

  • Share
  • Save
  • Print
  • Download PDF Full Report

KRATAK PREGLED

Sedam godina nakon zavrsetka rata, pitanje povratka izbjeglica i dalje je jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Vlada koja je dosla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2000. godine od svoje prethodnice je dobila neprihvatljivo naslijeđe diskriminatornih zakona i praksi, na stetu prije svega raseljenih osoba i izbjeglica srpske nacionalnosti. Nakon sto je izblijedilo sveopće međunarodno olaksanje kojim je dočekana pobjeda novih vlasti nad Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), međunarodno je insistiranje na uklanjanju prepreka povratku izbjeglica i reintegraciji, međutim, moralo biti nastavljeno.

Taj stalni pritisak tiče se prije svega ljudska prava, ali također odrazava i brigu za regionalnu stabilnost. Kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, Hrvatska se opredjelila da će jačati povratak u cijeloj regiji. Iako bi pravo na povratak trebalo biti bezuvjetno, uočljive su jasne praktične veze između povrataka u različite zemlje ili dijelove zemalja ove regije. Kako se vrse delozacije hrvatskih Srba iz  kuća odnosno stanova koji pripadaju Bosnjacima ili bosanskim Hrvatima, njihovo vlastito pravo na povratak dovedeno je u pitanje ako u njihovim domovima u Hrvatskoj zive druge izbjeglice. Nadalje, mogućnost normalnih, stabilnih odnosa među drzavama u regiji, kao i među različitim etničkim grupama u tim drzavama, u velikoj mjeri će se unazaditi ako se ne izliječe rane koje je uzrokovalo etničko čisćenje provedeno u toku rata.

I dok se najveći broj raseljenih Hrvata vratio, od ukupno nesto vise od 300.000 hrvatskih Srba koji su raseljeni u toku sukoba vratilo se manje od jedne trećine.  Vladin  program  povratka  iz  1998. godine nije uspio osigurati odgovarajuće uvjete. Rezultati diskriminatornih zakona i praksi koji su ustanovljeni u toku i nakon rata nastavljaju biti prepreka ostvarivanju prava povratnika u ključnim oblastima.

Srbi iz Hrvatske suočavaju se s diskriminacijom  kada su u pitanju pravo na drzavljanstvo i prebivaliste, imovinska i stambena prava, kao i pomoć pri obnovi objekata ostećenih u ratu. U teskoj ekonomskoj klimi u Hrvatskoj, Srbi su u posebno nepovoljnom polozaju zbog rasirenog diskriminatornog odnosa među poslodavcima, uključujući i one u javnom sektoru. Nedosljedan stav organa vlasti prema krivičnom gonjenju u slučajevima ratnih zločina i amnestiranju onih koji su učestvovali u oruzanoj pobuni protiv Hrvatske jos vise destimuliraju povratak. Dok su mnogi hrvatski Srbi, osobito prije 2000. godine, krivično gonjeni u jednom politiziranom okruzenju, uz ponekad kontroverzne presude, odnos prema Hrvatima generalno je popustljiv a suđenja pokrenuta protiv njih u slučajevima ratnih zločina su rijetka.

Pozitivniji stav trenutne hrvatske vlade pomogao je da se klima u vezi s povratkom Srba generalno poboljsa. Sigurnosna situacija je primjetno bolja u mnogim oblastima. Međutim, vlada je sporo ukidala diskriminatornu praksu u oblastima povrata imovine, stanarskih prava i pomoći pri obnovi. Niz inicijativa iz 2001. i 2002. godine (među kojima i Plan mjera za povrat imovine koji treba da potakne odrziv povratak srpskih izbjeglica) zamijenio je program povratka iz 1998. godine. Pomoć za obnovu kuća navodno je, u drugoj polovini 2002. godine, konačno počela da se dodjeljuje i srpskim podnosiocima zahtjeva u većim brojevima.

Međutim, vlada i dalje odbija da poduzme neke ključne poteze koje zahtijeva međunarodna  zajednica. Među njima je i zahtjev da se prekine praksa da Hrvati koji privremeno koriste srpske kuće  i stanove ne mogu biti delozirani sve dok im se ne osigura alternativni smjestaj, bez obzira da li su sposobni da sami obezbijede taj smjestaj ili ne. Na taj način, prava privremenih korisnika imaju prednost nad pravima vlasnika sto je u suprotnosti sa hrvatskim Ustavom i međunarodnim standardima. Također, vlada i dalje odbija da u cjelini rijesi pitanje stanarskih prava - koja je bila osnovna imovinska prava u urbanim sredinama u komunističkoj Jugoslaviji - a koja su, na krajnje diskriminirajući način, ukinuta za Srbe koji su izbjegli u toku rata.

Povratak i reintegracija srpskih izbjeglica i puno priznanje njihovih prava i dalje su politički osjetljiva pitanja. Političke stranke nacionalističke desnice, koje su generalno neprijateljski raspolozene prema povratku Srba, i dalje uzivaju značaju podrsku među stanovnistvom, osobito u područjima koja su bila pogođena ratom i u koja bi se mnogi Srbi zeljeli vratiti. U hiljadama slučajeva domove potencijalnih srpskih povratnika koriste raseljeni Hrvati, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Pokusaji da se oni deloziraju izazvali su zestoke reakcije a hrvatska vlada nije bila voljna da se odlučno uhvati u kostac s njima.

Suočena, s jedne strane, s pritiskom međunarodne zajednice u smislu ukidanja diskriminacije i omogućavanja povratka izbjeglica i, s druge strane, s pritiskom nacionalističke desnice, vlada je usvojila polovične mjere čiji je cilj da umire međunarodnu zajednicu i, istovremeno, da preuzete obaveze ostave neispunjenima. Iako nedavni potezi sugeriraju ozbiljniji pristup, oni ipak ne idu dovoljno daleko. Međunarodna zajednica treba da nastavi insistirati da Hrvatska u potpunosti ispuni svoje obaveze u vezi s povratkom i reintegracijom.

Bio je potreban stalni međunarodni pritisak da Hrvatska zakonski uredi i promovira povratak i da ponisti diskriminatorne mjere. Vlada jos uvijek nije pokazala dovoljno dobre volje da djeluje bez stalnog pritiska i nadzora. Potrebno je zadrzati uvjerljivo međunarodno prisustvo, uključujući i ono na terenu, kako bi vlada dobivala preporuke o provedbi reformi i kako bi se pratilo njeno djelovanje. Od ključne je vaznosti da međunarodna zajednica bude jednoglasna i potpuno jasna u tome da su za nju povratak, reintegracija i nediskriminatorski odnos prema manjinama ozbiljna pitanja i da Hrvatska ne moze  očekivati  dalji  napredak  u  pravcu evropskih integracija sve dok se njeni rezultati dodatno ne poprave.

Zagreb/Brisel, 13. decembar 2002.

Executive Summary

Seven years after the end of the war, the issue of refugee return continues to be contentious for Croatia. The government that came to power following parliamentary and presidential elections in January and February 2000 inherited an unsatisfactory legacy of discriminatory laws and practices from its predecessor, to the detriment in particular of ethnic Serb displaced persons and refugees. It found that once the universal international relief that greeted its victory over the Croatian Democratic Union (HDZ) had worn off, international pressure to remove obstacles to refugee return and reintegration had not ended.

That sustained pressure is first of all on human rights grounds but it also reflects concern for regional stability. As a signatory of the Dayton Peace Accord for Bosnia, Croatia committed itself to promoting return throughout the region. While the right to return should be unconditional for all, there are clear practical linkages between return to and within different countries in the region. As Croatian Serb occupants are evicted from homes belonging to Bosniacs or Bosnian Croats in Bosnia, their own right to return is hampered if their homes in Croatia are occupied by other refugees. Further, the prospects for normal, stable relations among the states in the region, as well as among different ethnic groups within those states, will be much set back if the wounds caused by wartime ethnic cleansing are not healed.

While most ethnic-Croats displaced by the conflict in Croatia have returned, less than one-third of the more than 300,000 Croatian Serbs displaced during the conflict have returned. A 1998 government Return Program failed to establish adequate conditions. The effects of discriminatory laws and practices put in place during and after the war continued to prevent them from exercising their rights in key areas.

Ethnic-Serbs have faced discrimination as regards citizenship and residency rights, property and occupancy rights and reconstruction assistance for wartime damage. In Croatia's difficult economic climate, Serbs are particularly disadvantaged by widespread employer discrimination, including in the public sector. Inconsistency in the authorities' approach to war crimes prosecutions and the amnesty for people who engaged in armed rebellion against Croatia has been a further disincentive. While many ethnic-Serbs have, especially prior to 2000, been prosecuted in a politicised environment, with sometimes dubious verdicts, treatment of ethnic Croats has been generally lenient and war crimes cases against them rare.

The more positive attitude of the current Croatian government helped improve the overall climate for Serb return. The security situation is considerably better in most areas. However, the government was slow to end discriminatory practices in property repossession, occupancy rights and reconstruction assistance. A series of initiatives in 2001-2002 superseded the 1998 Return Program, including an Action Plan for Repossession of Property that should give impetus to the sustainable return of Serb refugees. Reportedly reconstruction assistance has, in the second half of 2002, at last begun to be allocated to significant numbers of Serb applicants.

However, the government still refuses to take some key steps demanded by the international community. These include ending the practice whereby Croat temporary occupants of Serb homes cannot be evicted until given alternative accommodation, irrespective of their ability to provide for themselves. Thus the rights of temporary occupants take precedence over the rights of owners, contrary to the Croatian constitution and international standards. Similarly, the government continues to refuse to address the overall issue of occupancy rights – the main property right in urban areas in communist Yugoslavia – which were terminated, in a highly discriminatory manner, for Serbs who fled during the war.

The return and reintegration of Serb refugees and the full recognition of their rights continue to be politically sensitive. Political parties of the nationalist right, broadly antagonistic to Serb return, still enjoy considerable popular support, especially in the war-affected areas to which many would return. In thousands of cases the homes of would-be Serb returnees are occupied by displaced Croats, the majority from Bosnia. Moves to evict them have elicited fierce reactions, which the government has been reluctant to confront.

Facing pressure on one side from the international community to end discrimination and facilitate refugee return, and on the other side from the nationalist right, the government has adopted half-measures designed to appease the international community while failing to fulfil its commitments. Though recent moves suggest a more serious approach, they do not go far enough. The international community should continue to insist that Croatia meet its obligations on return and reintegration in full.

It has taken sustained international pressure for Croatia to legislate and promote return and to reverse discriminatory measures. The government has not yet shown sufficient good will to act without constant pressure and monitoring. A credible international presence, including in the field, needs to be maintained to advise the government on reforms and monitor its practice. It is essential that the international community continue to speak with one voice and give a clear message that return and reintegration and non-discrimination against minorities are taken seriously, and that Croatia cannot expect more progress on European integration until its performance further improves.

Zagreb/Brussels, 13 December 2002

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.