Sedam godina nakon zavrsetka rata, pitanje povratka izbjeglica i dalje je jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Vlada koja je dosla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2000. godine od svoje prethodnice je dobila neprihvatljivo naslijeđe diskriminatornih zakona i praksi, na stetu prije svega raseljenih osoba i izbjeglica srpske nacionalnosti. Nakon sto je izblijedilo sveopće međunarodno olaksanje kojim je dočekana pobjeda novih vlasti nad Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), međunarodno je insistiranje na uklanjanju prepreka povratku izbjeglica i reintegraciji, međutim, moralo biti nastavljeno.

Taj stalni pritisak tiče se prije svega ljudska prava, ali također odrazava i brigu za regionalnu stabilnost. Kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, Hrvatska se opredjelila da će jačati povratak u cijeloj regiji. Iako bi pravo na povratak trebalo biti bezuvjetno, uočljive su jasne praktične veze između povrataka u različite zemlje ili dijelove zemalja ove regije. Kako se vrse delozacije hrvatskih Srba iz  kuća odnosno stanova koji pripadaju Bosnjacima ili bosanskim Hrvatima, njihovo vlastito pravo na povratak dovedeno je u pitanje ako u njihovim domovima u Hrvatskoj zive druge izbjeglice. Nadalje, mogućnost normalnih, stabilnih odnosa među drzavama u regiji, kao i među različitim etničkim grupama u tim drzavama, u velikoj mjeri će se unazaditi ako se ne izliječe rane koje je uzrokovalo etničko čisćenje provedeno u toku rata.

I dok se najveći broj raseljenih Hrvata vratio, od ukupno nesto vise od 300.000 hrvatskih Srba koji su raseljeni u toku sukoba vratilo se manje od jedne trećine.  Vladin  program  povratka  iz  1998. godine nije uspio osigurati odgovarajuće uvjete. Rezultati diskriminatornih zakona i praksi koji su ustanovljeni u toku i nakon rata nastavljaju biti prepreka ostvarivanju prava povratnika u ključnim oblastima.

Srbi iz Hrvatske suočavaju se s diskriminacijom  kada su u pitanju pravo na drzavljanstvo i prebivaliste, imovinska i stambena prava, kao i pomoć pri obnovi objekata ostećenih u ratu. U teskoj ekonomskoj klimi u Hrvatskoj, Srbi su u posebno nepovoljnom polozaju zbog rasirenog diskriminatornog odnosa među poslodavcima, uključujući i one u javnom sektoru. Nedosljedan stav organa vlasti prema krivičnom gonjenju u slučajevima ratnih zločina i amnestiranju onih koji su učestvovali u oruzanoj pobuni protiv Hrvatske jos vise destimuliraju povratak. Dok su mnogi hrvatski Srbi, osobito prije 2000. godine, krivično gonjeni u jednom politiziranom okruzenju, uz ponekad kontroverzne presude, odnos prema Hrvatima generalno je popustljiv a suđenja pokrenuta protiv njih u slučajevima ratnih zločina su rijetka.

Pozitivniji stav trenutne hrvatske vlade pomogao je da se klima u vezi s povratkom Srba generalno poboljsa. Sigurnosna situacija je primjetno bolja u mnogim oblastima. Međutim, vlada je sporo ukidala diskriminatornu praksu u oblastima povrata imovine, stanarskih prava i pomoći pri obnovi. Niz inicijativa iz 2001. i 2002. godine (među kojima i Plan mjera za povrat imovine koji treba da potakne odrziv povratak srpskih izbjeglica) zamijenio je program povratka iz 1998. godine. Pomoć za obnovu kuća navodno je, u drugoj polovini 2002. godine, konačno počela da se dodjeljuje i srpskim podnosiocima zahtjeva u većim brojevima.

Međutim, vlada i dalje odbija da poduzme neke ključne poteze koje zahtijeva međunarodna  zajednica. Među njima je i zahtjev da se prekine praksa da Hrvati koji privremeno koriste srpske kuće  i stanove ne mogu biti delozirani sve dok im se ne osigura alternativni smjestaj, bez obzira da li su sposobni da sami obezbijede taj smjestaj ili ne. Na taj način, prava privremenih korisnika imaju prednost nad pravima vlasnika sto je u suprotnosti sa hrvatskim Ustavom i međunarodnim standardima. Također, vlada i dalje odbija da u cjelini rijesi pitanje stanarskih prava - koja je bila osnovna imovinska prava u urbanim sredinama u komunističkoj Jugoslaviji - a koja su, na krajnje diskriminirajući način, ukinuta za Srbe koji su izbjegli u toku rata.

Povratak i reintegracija srpskih izbjeglica i puno priznanje njihovih prava i dalje su politički osjetljiva pitanja. Političke stranke nacionalističke desnice, koje su generalno neprijateljski raspolozene prema povratku Srba, i dalje uzivaju značaju podrsku među stanovnistvom, osobito u područjima koja su bila pogođena ratom i u koja bi se mnogi Srbi zeljeli vratiti. U hiljadama slučajeva domove potencijalnih srpskih povratnika koriste raseljeni Hrvati, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Pokusaji da se oni deloziraju izazvali su zestoke reakcije a hrvatska vlada nije bila voljna da se odlučno uhvati u kostac s njima.

Suočena, s jedne strane, s pritiskom međunarodne zajednice u smislu ukidanja diskriminacije i omogućavanja povratka izbjeglica i, s druge strane, s pritiskom nacionalističke desnice, vlada je usvojila polovične mjere čiji je cilj da umire međunarodnu zajednicu i, istovremeno, da preuzete obaveze ostave neispunjenima. Iako nedavni potezi sugeriraju ozbiljniji pristup, oni ipak ne idu dovoljno daleko. Međunarodna zajednica treba da nastavi insistirati da Hrvatska u potpunosti ispuni svoje obaveze u vezi s povratkom i reintegracijom.

Bio je potreban stalni međunarodni pritisak da Hrvatska zakonski uredi i promovira povratak i da ponisti diskriminatorne mjere. Vlada jos uvijek nije pokazala dovoljno dobre volje da djeluje bez stalnog pritiska i nadzora. Potrebno je zadrzati uvjerljivo međunarodno prisustvo, uključujući i ono na terenu, kako bi vlada dobivala preporuke o provedbi reformi i kako bi se pratilo njeno djelovanje. Od ključne je vaznosti da međunarodna zajednica bude jednoglasna i potpuno jasna u tome da su za nju povratak, reintegracija i nediskriminatorski odnos prema manjinama ozbiljna pitanja i da Hrvatska ne moze  očekivati  dalji  napredak  u  pravcu evropskih integracija sve dok se njeni rezultati dodatno ne poprave.

Zagreb/Brisel, 13. decembar 2002.