icon caret Arrow Down Arrow Left Arrow Right Arrow Up Line Camera icon set icon set Ellipsis icon set Facebook Favorite Globe Hamburger List Mail Map Marker Map Microphone Minus PDF Play Print RSS Search Share Trash Crisiswatch Alerts and Trends Box - 1080/761 Copy Twitter Video Camera  copyview Whatsapp Youtube
Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku
Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku
Change in the Offing: The Shifting Political Scene in Croatia
Change in the Offing: The Shifting Political Scene in Croatia
Table of Contents
  1. Executive Summary
Report 138 / Europe & Central Asia

Mlaka dobrodoslica: povratak izbjeglica u Hrvatsku

Sedam godina nakon zavrsetka rata, pitanje povratka izbjeglica i dalje je jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Vlada koja je dosla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2000.

  • Share
  • Save
  • Print
  • Download PDF Full Report

KRATAK PREGLED

Sedam godina nakon zavrsetka rata, pitanje povratka izbjeglica i dalje je jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Vlada koja je dosla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2000. godine od svoje prethodnice je dobila neprihvatljivo naslijeđe diskriminatornih zakona i praksi, na stetu prije svega raseljenih osoba i izbjeglica srpske nacionalnosti. Nakon sto je izblijedilo sveopće međunarodno olaksanje kojim je dočekana pobjeda novih vlasti nad Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), međunarodno je insistiranje na uklanjanju prepreka povratku izbjeglica i reintegraciji, međutim, moralo biti nastavljeno.

Taj stalni pritisak tiče se prije svega ljudska prava, ali također odrazava i brigu za regionalnu stabilnost. Kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, Hrvatska se opredjelila da će jačati povratak u cijeloj regiji. Iako bi pravo na povratak trebalo biti bezuvjetno, uočljive su jasne praktične veze između povrataka u različite zemlje ili dijelove zemalja ove regije. Kako se vrse delozacije hrvatskih Srba iz  kuća odnosno stanova koji pripadaju Bosnjacima ili bosanskim Hrvatima, njihovo vlastito pravo na povratak dovedeno je u pitanje ako u njihovim domovima u Hrvatskoj zive druge izbjeglice. Nadalje, mogućnost normalnih, stabilnih odnosa među drzavama u regiji, kao i među različitim etničkim grupama u tim drzavama, u velikoj mjeri će se unazaditi ako se ne izliječe rane koje je uzrokovalo etničko čisćenje provedeno u toku rata.

I dok se najveći broj raseljenih Hrvata vratio, od ukupno nesto vise od 300.000 hrvatskih Srba koji su raseljeni u toku sukoba vratilo se manje od jedne trećine.  Vladin  program  povratka  iz  1998. godine nije uspio osigurati odgovarajuće uvjete. Rezultati diskriminatornih zakona i praksi koji su ustanovljeni u toku i nakon rata nastavljaju biti prepreka ostvarivanju prava povratnika u ključnim oblastima.

Srbi iz Hrvatske suočavaju se s diskriminacijom  kada su u pitanju pravo na drzavljanstvo i prebivaliste, imovinska i stambena prava, kao i pomoć pri obnovi objekata ostećenih u ratu. U teskoj ekonomskoj klimi u Hrvatskoj, Srbi su u posebno nepovoljnom polozaju zbog rasirenog diskriminatornog odnosa među poslodavcima, uključujući i one u javnom sektoru. Nedosljedan stav organa vlasti prema krivičnom gonjenju u slučajevima ratnih zločina i amnestiranju onih koji su učestvovali u oruzanoj pobuni protiv Hrvatske jos vise destimuliraju povratak. Dok su mnogi hrvatski Srbi, osobito prije 2000. godine, krivično gonjeni u jednom politiziranom okruzenju, uz ponekad kontroverzne presude, odnos prema Hrvatima generalno je popustljiv a suđenja pokrenuta protiv njih u slučajevima ratnih zločina su rijetka.

Pozitivniji stav trenutne hrvatske vlade pomogao je da se klima u vezi s povratkom Srba generalno poboljsa. Sigurnosna situacija je primjetno bolja u mnogim oblastima. Međutim, vlada je sporo ukidala diskriminatornu praksu u oblastima povrata imovine, stanarskih prava i pomoći pri obnovi. Niz inicijativa iz 2001. i 2002. godine (među kojima i Plan mjera za povrat imovine koji treba da potakne odrziv povratak srpskih izbjeglica) zamijenio je program povratka iz 1998. godine. Pomoć za obnovu kuća navodno je, u drugoj polovini 2002. godine, konačno počela da se dodjeljuje i srpskim podnosiocima zahtjeva u većim brojevima.

Međutim, vlada i dalje odbija da poduzme neke ključne poteze koje zahtijeva međunarodna  zajednica. Među njima je i zahtjev da se prekine praksa da Hrvati koji privremeno koriste srpske kuće  i stanove ne mogu biti delozirani sve dok im se ne osigura alternativni smjestaj, bez obzira da li su sposobni da sami obezbijede taj smjestaj ili ne. Na taj način, prava privremenih korisnika imaju prednost nad pravima vlasnika sto je u suprotnosti sa hrvatskim Ustavom i međunarodnim standardima. Također, vlada i dalje odbija da u cjelini rijesi pitanje stanarskih prava - koja je bila osnovna imovinska prava u urbanim sredinama u komunističkoj Jugoslaviji - a koja su, na krajnje diskriminirajući način, ukinuta za Srbe koji su izbjegli u toku rata.

Povratak i reintegracija srpskih izbjeglica i puno priznanje njihovih prava i dalje su politički osjetljiva pitanja. Političke stranke nacionalističke desnice, koje su generalno neprijateljski raspolozene prema povratku Srba, i dalje uzivaju značaju podrsku među stanovnistvom, osobito u područjima koja su bila pogođena ratom i u koja bi se mnogi Srbi zeljeli vratiti. U hiljadama slučajeva domove potencijalnih srpskih povratnika koriste raseljeni Hrvati, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Pokusaji da se oni deloziraju izazvali su zestoke reakcije a hrvatska vlada nije bila voljna da se odlučno uhvati u kostac s njima.

Suočena, s jedne strane, s pritiskom međunarodne zajednice u smislu ukidanja diskriminacije i omogućavanja povratka izbjeglica i, s druge strane, s pritiskom nacionalističke desnice, vlada je usvojila polovične mjere čiji je cilj da umire međunarodnu zajednicu i, istovremeno, da preuzete obaveze ostave neispunjenima. Iako nedavni potezi sugeriraju ozbiljniji pristup, oni ipak ne idu dovoljno daleko. Međunarodna zajednica treba da nastavi insistirati da Hrvatska u potpunosti ispuni svoje obaveze u vezi s povratkom i reintegracijom.

Bio je potreban stalni međunarodni pritisak da Hrvatska zakonski uredi i promovira povratak i da ponisti diskriminatorne mjere. Vlada jos uvijek nije pokazala dovoljno dobre volje da djeluje bez stalnog pritiska i nadzora. Potrebno je zadrzati uvjerljivo međunarodno prisustvo, uključujući i ono na terenu, kako bi vlada dobivala preporuke o provedbi reformi i kako bi se pratilo njeno djelovanje. Od ključne je vaznosti da međunarodna zajednica bude jednoglasna i potpuno jasna u tome da su za nju povratak, reintegracija i nediskriminatorski odnos prema manjinama ozbiljna pitanja i da Hrvatska ne moze  očekivati  dalji  napredak  u  pravcu evropskih integracija sve dok se njeni rezultati dodatno ne poprave.

Zagreb/Brisel, 13. decembar 2002.

Report 50 / Europe & Central Asia

Change in the Offing: The Shifting Political Scene in Croatia

The Croatian Democratic Union (HDZ) has dominated Croatian political life since multi-party elections in April 1990 brought an end to communist rule.

Executive Summary

The Croatian Democratic Union (HDZ) has dominated Croatian political life since multi-party elections in April 1990 brought an end to communist rule. The HDZ has been a broad movement rather than a modern political party, representing a wide range of political views and interests, united behind its leader, President Franjo Tudjman, in the aim of achieving Croatian sovereignty and independence. In 1990-91, large areas of the country were taken over by rebellious Croatian Serbs, with support from Belgrade. Thus for most of the period of HDZ rule in Croatia, large chunks of the country remained outside Zagreb's control, and the overriding priority was to restore Croatia's territorial integrity, a goal which was finally achieved in January 1998. Croatia also became enmeshed in the war in Bosnia and Herzegovina (Bosnia) as, supported by Croatia, the Bosnian Croats fought their erstwhile Bosniac allies in 1993-94. The obsession of Tudjman and the hard-line Herzegovina lobby in the HDZ with the dream of eventually detaching chunks of Bosnian territory and joining them with Croatia has been a persistent cause of international pressure on Croatia, as well as of division within Croatian politics.

Despite his own predilection towards the HDZ right, Tudjman valued the maintenance of balance between different strands in the party, and acknowledged the contribution of relative moderates in broadening the HDZ's domestic support and bringing greater international acceptability. After the end of the wars in Croatia and Bosnia in 1995, many supposed that Croatian policy would shift towards a peacetime agenda of completing the transition to democracy and a market economy, and integrating Croatia into western structures. However, in 1998 the HDZ has shifted firmly to the right, and hard-liners, led by Tudjman's adviser on internal affairs, Ivic Pasalic, have emerged triumphant in the party. This prompted the resignations in October 1998 of leading HDZ moderates Hrvoje Sarinic and Franjo Greguric, amid accusations that Pasalic had manipulated the intelligence services in orchestrating a campaign of political assassination against them. In addition, the defence minister, Andrija Hebrang, failed in his efforts to reform his ministry, which had become a key centre of the shadowy, non-transparent method of rule that has emerged under Tudjman. The defence ministry is also the main conduit of support from Zagreb to the Bosnian Croats. Hebrang too resigned in October.

The triumph of the HDZ right has dispelled any illusions about the nature of the party, as despite efforts by Tudjman to revive the impression of balance within the HDZ, the few remaining moderates are now isolated. The party of Tudjman has been revealed, under the direction of Pasalic, in its true colours, as a party of the nationalist, xenophobic right. Any hope of meaningful change in Croatian policy towards Bosnia while Tudjman remains at the helm will be disappointed. The HDZ has lost credibility due to a succession of scandals, including a crisis at Dubrovacka banka, in which senior HDZ figures were implicated, the allegations regarding the intelligence services, and revelations regarding Tudjman family finances. Deepening social discontent has combined with a widely held perception that a politically-connected elite has enriched itself, while the majority of the population has been impoverished, to bring a sharp decline in popular support for the HDZ.

The opposition may stand to capitalise on HDZ discomfort, and opinion polls suggest that a new six-party opposition grouping has a real chance of defeating the HDZ in elections due in 1999, if it can hold together. As the opposition has gained in confidence, the isolation of remaining relative moderates in the HDZ has increased. Speculation concerning a possible re-alignment in Croatian politics, bringing together HDZ moderates and the opposition, appears now to have been overtaken by events, as opposition leaders are faced with the prospect of winning power without the need of any in the HDZ. As efforts by Tudjman to revamp the HDZ in advance of the elections appear forlorn, whether or not the ruling party can be ousted is largely in the hands of the opposition. An extremely delicate problem for opposition leaders is how to deal with the likelihood that Tudjman, whose mandate as president, his health permitting, lasts until 2002, will try to obstruct the formation of a government excluding the HDZ. Disputes have arisen among the opposition parties on how to approach the HDZ. The leader of the strongest opposition party, Ivica Racan of the Social Democratic Party (SDP) urges that dialogue with Tudjman be maintained, so as to avoid a confrontation between two irreconcilable blocs and contribute to the building of a stable environment for an opposition takeover. Some other opposition leaders are more uncompromising, suspecting that there could be no constructive dialogue with Tudjman.

As the opposition and the HDZ manoeuvre before and after the elections, Croatia is in for a period of instability in the medium term. However, if the HDZ were to be defeated, the outlook for the evolution of a stable democracy in Croatia would be much improved, as would the prospects for an improvement in Croatia's strained international relations. Defeat for Tudjman's HDZ would also have very important consequences for Bosnia, as the current opposition parties would behave much more constructively towards Croatia's neighbour than has been the case under Tudjman.

The trends are encouraging, and there is probably little that the international community could or should do to influence that process. Open international support for a particular political option in Croatia would be likely to be counter-productive. Rather the international community should be consistent in its approach to the Croatian government, irrespective of the party in power. International pressure over such issues as Croatian policy towards Bosnia, the return of Serb refugees, media freedom and electoral reform should be maintained.

Zagreb/Sarajevo, 14 December 1998