Briefing / Europe & Central Asia 08 Februar 2011 5 minutes Bosna i Hercegovina: Vrijeme je da Evropa djeluje Share Facebook Twitter Email Linkedin Whatsapp Sačuvaj Print Download PDF Full Report Also available in Russian Russian English Bosnian Pregled Nakon godina oklijevanja, zemlje članice Evropske unije (EU) bi trebale učiniti 2011. godinom u kojoj će se vodeća međunarodna uloga u Bosni i Hercegovini prenijeti sa Ureda visokog predstavnika (OHR) na ojačanu EU delegaciju. BiH je prerasla OHR koji je uspostavljen 1995. nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i stvaranja Savjeta za implementaciju mira (PIC). Danas ovoj zemlji treba tehnička asistencija i političko vođstvo EU da bi postala kredibilan kandidat za članstvo u EU, a ne međunarodni nadzornik koji donosi zakone i održava bezbjednost. Zemlje članice bi trebale hitno napraviti sveobuhvatan plan da ojačaju prisustvo EU uključujući predstavništvo pod rukovodstvom jakog ambasadora, i ojačaju perspektivu članstva te izgrade lokalni kredibilitet. Ukoliko ne dođe do prijetnje miru, OHR bi se trebao povući iz domaćih političkih dešavanja i fokusirati se na reviziju prošlih odluka. Zemlje članice bi trebale pojačati prisustvo EU dok BiH političke partije pokušavaju da formiraju entitetske i državne vlade više od tri mjeseca nakon Opštih izbora 3. oktobra 2010. Reforma je hitno potrebna kako bi se izbjegla politička i ekonomska kriza, ali OHR više nije organizacija koja može nagovoriti bošnjačke, hrvatske i srpske lidere na promjene. Perspektiva članstva u EU može bolje stimulirati stvaranje zajedničke vizije budućnosti BiH među njenim liderima i podržati ključne reforme potrebne za poboljšanje institucionalne efikasnosti. „Zamorenost proširivanjem“ i kriza Eura ne bi smjeli dozvoliti skepticima među zemljama članicama da potkopaju uspjeh Evrope u stvaranju stabilnosti na zapadnom Balkanu, što predstavlja veliki test sposobnosti nove Evropske Službe za vanjske poslove (EEAS) u pružanju efektivnije zajedničke vanjske i bezbjedonosne politike. PIC je najavio svoju spremnost da zatvori OHR prije pet godina, ali ova mogućnost sada izgleda udaljena. Stalna pomjeranja rokova su 2008. ustupila mjesto paketu od pet ciljeva i dva uslova („pet plus dva“) – od kojih je BiH ispunila tri cilja i jedan uslov. Pošto su se preostala dva cilja – podjela državne i vojne imovine – oduprla svim pokušajima političkih rješenja, vjerovatno je da će OHR ostati otvoren tokom 2011. ako ne i duže. Prije nego predaju palicu, nekoliko članica PICa koje nisu zemlje EU također žele da vide jače dokaze vođstva od strane Brisela, posebno u vidu alociranja većih resursa. Rješenje pitanja imovine ima malo uticaja na održivost države ali je postalo simbol mogućnosti lidera BiH da sami upravljaju zemljom. Ovaj simbol ne bi trebao zamagliti stvarnu situaciju: BiH lideri upravljaju svojim poslovima bez bitnije vanjske pomoći. Dok su PIC i BiH elite raspravljale o sudbini OHRa, veći dio tranzicije ka lokalnoj odgovornosti se već neprimjetno desio. Državne institucije u potpunosti koriste imovinu koja im treba bez obzira na nedostatak jasnog imovinskog statusa. Narodna skupština Republike Srpske u kojoj dominiraju srpski delegati je donijela svoj zakon o imovini u 2010., koji je sada na razmatranju pred Ustavnim sudom BiH. Oružane snage BiH imaju nesmetan pristup svim vojnim objektima i imovini. Vlasništvo će se prije ili kasnije morati uspostaviti kako bi se omogućile prodaja i investicije ali to nije hitno. Politička scena se također promijenila. Većina bošnjaka su glasali za umjerene partije na Izborima 2010, dok su oni koji su se u kampanjama fokusirali na stare teze odbrane države od srpskog izazova žestoko poraženi. U RS, vladajuća SNSD partija je sprovela nacionalističku kampanju ali je ostvarila slabiji rezultat od onog kom su se nadali. Mala hrvatska populacija je glasala za svoje nacionalne partije. Natezanja oko uspostave državne vlade i njenog programa su se nastavila i u 2011., kada se očekuje da će se vlasti na državnim i entitetskim nivoima – posebno u RSu – suočiti sa ozbiljnim budžetskim deficitima, i da globalna ekonomska kriza sa zakašnjenjem pogodi BiH. Kao rezultat takve situacije lokalni lideri imaju ograničen prostor za nepopustljivost. Sve vodeće partije sada barem deklarativno podržavaju ključne reforme i ubrzavanje EU integracija; ni jedna od njih ne računa ozbiljno da će im OHR intervencije pomoći kod teških odluka koje se traže. Važne članice PICa kao što su SAD, Velika Britanija i Turska, zajedno sa nekim domaćim elitama, brinu da BiH političari nisu spremni da samostalno upravljaju (mada je suverenoj BiH povjereno mjesto u Savjetu bezbjednosti UNa) i da neće biti u stanju da formiraju funkcionalnu koalicijsku vladu, da će RS pokušati otcjepljenje i da će to rezultirati nasiljem. Oni se plaše da će zatvaranje OHRa pokrenuti cijepanje zemlje, ili barem ukloniti prepreku da se krene u tomn pravcu. Ali OHR više nije garant bezbjednosti kakav je nekad bio. U slučaju da dođe do prijetnje teritorijanom integritetu i uz savjete od strane njihovih predstavnika na terenu, EU, SAD i ostali u međunarodnoj zajednici mogu prikupiti političku volju i vojna sredstva da reaguju bez obzira da li je OHR prisutan ili ne; BiH političari koji djeluju neodgovorno bi bili podložni istim diplomatskim i ostalim međunarodnim mehanizmima uključujući sankcije ili u ekstremnom slučaju upotrebu sile, kao i bilo koji drugi nacionalni lideri.U međuvremenu prisustvo OHRa daje BiH liderima izgovor da prebace odgovornost za svoje propuste na međunarodnu zajednicu. 2011. može biti ključna godina tokom koje bi se postepeno uloga EU pojačala a OHRa smanjila. Za efektivnu nježnu tranziciju zemlje članice EU i ključni igrači u Briselu – prevashodno Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i Podpredsjednik za bezbjedonosne politike Evropske komisije (Ketrin Ešton) i Evropska komisija – bi trebali napraviti nekoliko paralelnih koraka: Ešton treba imenovati, bez daljeg produžavanja onog što je već šestomjesečno odgađanje, jakog ambasadora da vodi EU delegaciju (formalni naziv za njihovo predstavništvo) u Sarajevu, po mogućnosti bivšeg visokog zvaničnika zemlje članice sa dobrim EU iskustvom, a posebno u pitanjima proširenja; bitno pojačati kapacitet političke sekcije Delegacije da savjetuje ambasadora o dešavanjima u BiH, da komunicira sa višim partijskim i vladinim zvaničnicima o usklađivanju legalnih i institucionalnih struktura sa normama EU i da koordinira doprinose ostalih EU igrača; kreirati ili ojačati pravnu, komunikacijsku, ekonomsku i bezjedonosnu sekciju delegacije, oslanjajući se na ostalo EU osoblje koje je već u BiH i jačanje terenskog ureda u Banjaluci; jačanje budžeta Delegacije u skladu sa njenim novim odgovornostima; i pojačati finansiranje u okviru Instrumenta za predpristupnu pomoć (IPA) do nivoa uporedivih sa onima u susjednim zemljama i konzistetnim sa nevadenim ciljem EU da preuzme vodeću ulogu u BiH. Iako je EU dugo težila da preuzme vođstvo nad međunarodnim naporima zemlje članice i ostali igrači iz Brisela još uvijek moraju da razriješe različite stavove oko tempiranja, strategije, ljudskih i finansijskih resursa tog pojačanog prisustva i misije. Ako to ne uspiju početkom 2011. – počevši sa sveobuhvatnom diskusijom među ministrima vanjskih poslova na sastanku Vijeća vanjskoh poslova 31. januara – i ako BiH zvaničnici ne uspiju podržati proces poduzimanjem iskrenog napora u pravcu EU integracija, primopredaja može biti loše izvedena. BiH bi u tom slučaju bila ostavljena sa najgorim od oba pristupa: sa rivalstvom između oslabljenog OHRa i sa EU Delegacijom koja bi bezuspješno pokušavala da se nametne. Da bi se to izbjeglo, PIC bi trebao: promijeniti fokus OHRa na njegov nezavršeni posao, posebno vezano za slučajeve BiH zvaničnika kojima je zabranjen rad u javnim službama, istovremeno ograničavajući OHRovo korištenje izvršnih ovlasti samo na istinske kritične situacije; podržati vodeću ulogu EU u BiH pristajući na transfer funkcije Specijalnog predstavnika EU (EUSR) koji trenutno vrši dualnu funkciju Visokog predstavnika i njegovog osoblja u EU Delegaciju; i nastaviti se zalagati za teritorijalni integritet i suverenitet BiH, podržavati izvršni mandat vojnih snaga EU (EUFOR) koje su preuzele madat u zemlji od NATOa, te održati Savjet bezbjednosti UNa upoznatim sa bilo kakvim prijetnjama Dejtonskom sporazumu iz 1995. i relevatnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti. Jednom oslobođen svojih veza sa OHRom, diplomatski tim bi trebao biti u stanju da se fokusira na posredovanje u političkom procesu i pomogne podijeljenim zajednicama u BiH da nađu zajednički glas koji je neophodan za odgovornu interakciju sa njihovim evropskim susjedima. Sarajevo/Istanbul/Brisel, 11. januar 2011. Download pdf to continue reading the full report I. Overview An arms race, escalating front-line clashes, vitriolic war rhetoric and a virtual breakdown in peace talks are increasing the chance Armenia and Azerbaijan will go back to war over Nagorno-Karabakh. Preventing this is urgent. Increased military capabilities on both sides would make a new armed conflict in the South Caucasus far more deadly than the 1992-1994 one that ended with a shaky truce. Neither side would be likely to win easily or quickly. Regional alliances could pull in Russia, Turkey and Iran. Vital oil and gas pipelines near the front lines would be threatened, as would the cooperation between Russia and Turkey that is central to regional stability. Another refugee crisis would be likely. To start reversing this dangerous downward trend, the opposing sides should sign a document on basic principles for resolving the conflict peacefully and undertake confidence-building steps to reduce tensions and avert a resumption of fighting. There has been significant deterioration over the past year. Neither government is planning an all-out offensive in the near term, but skirmishes that already kill 30 people a year could easily spiral out of control. It is unclear if the leaders in Yerevan and Baku thoroughly calculate the potential consequences of a new round of tit-for-tat attacks. Ambiguity and lack of transparency about operations along the line of contact, arms deals and other military expenditures and even the state of the peace talks all contribute to a precarious situation. Monitoring mechanisms should be strengthened and confidence-building steps implemented to decrease the chance of an accidental war. At the same time, more has to be done to change a status quo that is deeply damaging to Azerbaijan; 586,000 Azeris are internally displaced (IDPs) from Nagorno-Karabakh and adjacent areas, and some 14 per cent of the country’s territory is occupied. Otherwise, Azerbaijan public opinion and leadership will feel justified to use the military assets Baku has been accumulating at an increased rate: the already substantial defence budget is slated to rise by some 45 per cent between 2010 and 2011, to $3.1 billion out of a total $15.9 billion state budget. Weapons purchases, belligerent rhetoric and offensive posturing along the front lines may be tactics to pressure Yerevan into concessions at the negotiating table, but they also could be signs of preparation to use force before the country’s oil revenues are projected to decline after 2014. Similarly, Armenia and Nagorno-Karabakh – aware of this time line and the risk of a nationalist gamble – may be tempted to try a pre-emptive strike. Azerbaijan’s armed forces are estimated at nearly 95,000, Armenia’s and Nagorno-Karabakh’s at around 70,000. The two sides’ arsenals are increasingly deadly, sophisticated and capable of sustaining a protracted war. Both can hit large population centres, critical infrastructure and communications. Conflict prevention would be best ensured by signature of the basic principles agreement, first outlined by the Organisation for Security and Cooperation in Europe (OSCE) in 2005 and discussed since then between Presidents Sargsyan (Armenia) and Aliyev (Azerbaijan), with the help of the U.S., Russia and France OSCE Minsk Group co-chairs. At the OSCE Summit in Astana in December 2010, the two presidents reaffirmed their commitment to find a final settlement based on international law, including six points that have generally been accepted as part of the basic principles, but they did not sign the long-awaited agreement. Further deterioration in the security environment is likely to make agreement on the basic principles more difficult. 2010 saw little progress in the Minsk Group-mediated talks. Both capitals argue they have offered the maximum concessions. President Aliyev publicly stated that he largely accepted the basic principles as elaborated in February 2010, while President Sargsyan remained noncommittal. The Azerbaijani leadership has begun to warn that diplomacy has been in vain and threaten that it may withdraw from negotiations if Yerevan continues “simulating talks”. President Sargsyan has little domestic room for manoeuvre. Most Armenians feel the risks of changing the status quo outweigh the benefits. They say they would have to withdraw without a real guarantee of security, in return for a vaguely-defined “interim status” for Nagorno-Karabakh that would include a promise of a vote on final status but no indication of when it would occur and whether it could lead to independence. Armenians initially called the seven districts they occupy around Nagorno-Karabakh a “security zone”, but a growing number now regularly refer to them as the “liberated territories” or “historic Armenian lands” that should never be returned to Azerbaijan. Azerbaijanis insist that any peace settlement must preserve their country’s territorial integrity and guarantee IDPs the right of return, including to Nagorno-Karabakh, while Armenians seek the right to full self-determination for the (Armenian) population of Nagorno-Karabakh, including the possibility of independence. To reduce the dangers of a new war and improve the environment for conflict resolution: Armenia and Azerbaijan should formally endorse the basic principles, promote more pragmatic public discussion on the value of such an agreement, reduce belligerent rhetoric and not demand at this stage that a fixed timeframe be set or a specific outcome be pre-ordained or excluded in a referendum to determine Nagorno-Karabakh’s final status. The parties should undertake confidence-building measures along the front lines, including withdrawal of snipers from the line of contact (in accordance with OSCE recommendations), suspension of large-scale military exercises near the line of contact, the pullback and cessation of use of any artillery and a halt to trench advancements towards each other’s positions. Armenia should stop sending regular army conscripts to serve in Nagorno-Karabakh. Armenia and the de facto Nagorno-Karabakh authorities should cease supporting activities that make the status quo more intolerable for Azerbaijan and thus use of force seem a more attractive option for its leaders and public, such as settling Armenians in occupied Azerbaijani territories, renaming previously Azerbaijani majority towns and undertaking unilateral archaeological excavations. Both Armenia and Azerbaijan should accede to the Rome Statute of the International Criminal Court. The international community should step up its efforts to discourage the dangerous arms race in the region. In particular Russia, as an OSCE Minsk Group co-chair, but also others, should uphold the non-binding UN and OSCE arms embargoes on Armenia and Azerbaijan. The OSCE, with full support of the Minsk co-chair countries, should encourage the parties to broaden its observer mission’s mandate to authorise investigation of claimed violations and spontaneous monitoring, including with remote surveillance capabilities, and to agree to a significant increase in the number of monitors, as an interim measure until a peacekeeping force is deployed as part of the implementation of a peace agreement. A subsequent briefing will examine new approaches for advancing the negotiations and implementing any deal and provide recommendations on additional steps external parties could take in support of peace. Tbilisi/Baku/Yerevan/Istanbul/Brussels, 8 February 2011 Related Tags More for you Commentary / Europe & Central Asia Armenia Struggles to Cope with Exodus from Nagorno-Karabakh Podcast / Europe & Central Asia The Still-Perilous Path Toward Peace Between Armenia and Azerbaijan