icon caret Arrow Down Arrow Left Arrow Right Arrow Up Line Camera icon set icon set Ellipsis icon set Facebook Favorite Globe Hamburger List Mail Map Marker Map Microphone Minus PDF Play Print RSS Search Share Trash Crisiswatch Alerts and Trends Box - 1080/761 Copy Twitter Video Camera  copyview Whatsapp Youtube
Picturing the Uncertain Calm on Armenia’s Front Lines
Picturing the Uncertain Calm on Armenia’s Front Lines
Briefing 60 / Europe & Central Asia

Bosna i Hercegovina: Vrijeme je da Evropa djeluje

  • Share
  • Save
  • Print
  • Download PDF Full Report

Pregled

Nakon godina oklijevanja, zemlje članice Evropske unije (EU) bi trebale učiniti 2011. godinom u kojoj će se vodeća međunarodna uloga u Bosni i Hercegovini prenijeti sa Ureda visokog predstavnika (OHR) na ojačanu EU delegaciju. BiH je prerasla OHR koji je uspostavljen 1995. nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i stvaranja Savjeta za implementaciju mira (PIC). Danas ovoj zemlji treba tehnička asistencija i političko vođstvo EU da bi postala kredibilan kandidat za članstvo u EU, a ne međunarodni nadzornik koji donosi zakone i održava bezbjednost. Zemlje članice bi trebale hitno napraviti sveobuhvatan plan da ojačaju prisustvo EU uključujući predstavništvo pod rukovodstvom jakog ambasadora, i ojačaju perspektivu članstva te izgrade lokalni kredibilitet. Ukoliko ne dođe do prijetnje miru, OHR bi se trebao povući iz domaćih političkih dešavanja i fokusirati se na reviziju prošlih odluka.

Zemlje članice bi trebale pojačati prisustvo EU dok BiH političke partije pokušavaju da formiraju entitetske i državne vlade više od tri mjeseca nakon Opštih izbora 3. oktobra 2010. Reforma je hitno potrebna kako bi se izbjegla politička i ekonomska kriza, ali OHR više nije organizacija koja može nagovoriti bošnjačke, hrvatske i srpske lidere na promjene. Perspektiva članstva u EU može bolje stimulirati stvaranje zajedničke vizije budućnosti BiH među njenim liderima i podržati ključne reforme potrebne za poboljšanje institucionalne efikasnosti. „Zamorenost proširivanjem“ i kriza Eura ne bi smjeli dozvoliti skepticima među zemljama članicama da potkopaju uspjeh Evrope u stvaranju stabilnosti na zapadnom Balkanu, što predstavlja veliki test sposobnosti nove Evropske Službe za vanjske poslove (EEAS) u pružanju efektivnije zajedničke vanjske i bezbjedonosne politike.

PIC je najavio svoju spremnost da zatvori OHR prije pet godina, ali ova mogućnost sada izgleda udaljena. Stalna pomjeranja rokova su 2008. ustupila mjesto paketu od pet ciljeva i dva uslova („pet plus dva“) – od kojih je BiH ispunila tri cilja i jedan uslov. Pošto su se preostala dva cilja – podjela državne i vojne imovine – oduprla svim pokušajima političkih rješenja, vjerovatno je da će OHR ostati otvoren tokom 2011. ako ne i duže. Prije nego predaju palicu, nekoliko članica PICa koje nisu zemlje EU također žele da vide jače dokaze vođstva od strane Brisela, posebno u vidu alociranja većih resursa.

Rješenje pitanja imovine ima malo uticaja na održivost države ali je postalo simbol mogućnosti lidera BiH da sami upravljaju zemljom. Ovaj simbol ne bi trebao zamagliti stvarnu situaciju: BiH lideri upravljaju svojim poslovima bez bitnije vanjske pomoći. Dok su PIC i BiH elite raspravljale o sudbini OHRa, veći dio tranzicije ka lokalnoj odgovornosti se već neprimjetno desio. Državne institucije u potpunosti koriste imovinu koja im treba bez obzira na nedostatak jasnog imovinskog statusa. Narodna skupština Republike Srpske u kojoj dominiraju srpski delegati je donijela svoj zakon o imovini u 2010., koji je sada na razmatranju pred Ustavnim sudom BiH. Oružane snage BiH imaju nesmetan pristup svim vojnim objektima i imovini. Vlasništvo će se prije ili kasnije morati uspostaviti kako bi se omogućile prodaja i investicije ali to nije hitno.

Politička scena se također promijenila. Većina bošnjaka su glasali za umjerene partije na Izborima 2010, dok su oni koji su se u kampanjama fokusirali na stare teze odbrane države od srpskog izazova žestoko poraženi. U RS, vladajuća SNSD partija je sprovela nacionalističku kampanju ali je ostvarila slabiji rezultat od onog kom su se nadali. Mala hrvatska populacija je glasala za svoje nacionalne partije. Natezanja oko uspostave državne vlade i njenog programa su se nastavila i u 2011., kada se očekuje da će se vlasti na državnim i entitetskim nivoima – posebno u RSu – suočiti sa ozbiljnim budžetskim deficitima, i da globalna ekonomska kriza sa zakašnjenjem pogodi BiH. Kao rezultat takve situacije lokalni lideri imaju ograničen prostor za nepopustljivost. Sve vodeće partije sada barem deklarativno podržavaju ključne reforme i ubrzavanje EU integracija; ni jedna od njih ne računa ozbiljno da će im OHR intervencije pomoći kod teških odluka koje se traže.

Važne članice PICa kao što su SAD, Velika Britanija i Turska, zajedno sa nekim domaćim elitama, brinu da BiH političari nisu spremni da samostalno upravljaju (mada je suverenoj BiH povjereno mjesto u Savjetu bezbjednosti UNa) i da neće biti u stanju da formiraju funkcionalnu koalicijsku vladu, da će RS pokušati otcjepljenje i da će to rezultirati nasiljem. Oni se plaše da će zatvaranje OHRa pokrenuti cijepanje zemlje, ili barem ukloniti prepreku da se krene u tomn pravcu. Ali OHR više nije garant bezbjednosti kakav je nekad bio. U slučaju da dođe do prijetnje teritorijanom integritetu i uz savjete od strane njihovih predstavnika na terenu, EU, SAD i ostali u međunarodnoj zajednici mogu prikupiti političku volju i vojna sredstva da reaguju bez obzira da li je OHR prisutan ili ne; BiH političari koji djeluju neodgovorno bi bili podložni istim diplomatskim i ostalim međunarodnim mehanizmima uključujući sankcije ili u ekstremnom slučaju upotrebu sile, kao i bilo koji drugi nacionalni lideri.U međuvremenu prisustvo OHRa daje BiH liderima izgovor da prebace odgovornost za svoje propuste na međunarodnu zajednicu.

2011. može biti ključna godina tokom koje bi se postepeno uloga EU pojačala a OHRa smanjila. Za efektivnu nježnu tranziciju zemlje članice EU i ključni igrači u Briselu – prevashodno Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i Podpredsjednik za bezbjedonosne politike Evropske komisije (Ketrin Ešton) i Evropska komisija – bi trebali napraviti nekoliko paralelnih koraka:

  1. Ešton treba imenovati, bez daljeg produžavanja onog što je već šestomjesečno odgađanje, jakog ambasadora da vodi EU delegaciju (formalni naziv za njihovo predstavništvo) u Sarajevu, po mogućnosti bivšeg visokog zvaničnika zemlje članice sa dobrim EU iskustvom, a posebno u pitanjima proširenja;
  2. bitno pojačati kapacitet političke sekcije Delegacije da savjetuje ambasadora o dešavanjima u BiH, da komunicira sa višim partijskim i vladinim zvaničnicima o usklađivanju legalnih i institucionalnih struktura sa normama EU i da koordinira doprinose ostalih EU igrača;
  3. kreirati ili ojačati pravnu, komunikacijsku, ekonomsku i bezjedonosnu sekciju delegacije, oslanjajući se na ostalo EU osoblje koje je već u BiH i jačanje terenskog ureda u Banjaluci; jačanje budžeta Delegacije u skladu sa njenim novim odgovornostima; i
  4. pojačati finansiranje u okviru Instrumenta za predpristupnu pomoć (IPA) do nivoa uporedivih sa onima u susjednim zemljama i konzistetnim sa nevadenim ciljem EU da preuzme vodeću ulogu u BiH.

Iako je EU dugo težila da preuzme vođstvo nad međunarodnim naporima zemlje članice i ostali igrači iz Brisela još uvijek moraju da razriješe različite stavove oko tempiranja, strategije, ljudskih i finansijskih resursa tog pojačanog prisustva i misije. Ako to ne uspiju početkom 2011. – počevši sa sveobuhvatnom diskusijom među ministrima vanjskih poslova na sastanku Vijeća vanjskoh poslova 31. januara – i ako BiH zvaničnici ne uspiju podržati proces poduzimanjem iskrenog napora u pravcu EU integracija, primopredaja može biti loše izvedena. BiH bi u tom slučaju bila ostavljena sa najgorim od oba pristupa: sa rivalstvom između oslabljenog OHRa i sa EU Delegacijom koja bi bezuspješno pokušavala da se nametne.

Da bi se to izbjeglo, PIC bi trebao:

  • promijeniti fokus OHRa na njegov nezavršeni posao, posebno vezano za slučajeve BiH zvaničnika kojima je zabranjen rad u javnim službama, istovremeno ograničavajući OHRovo korištenje izvršnih ovlasti samo na istinske kritične situacije;
     
  • podržati vodeću ulogu EU u BiH pristajući na transfer funkcije Specijalnog predstavnika EU (EUSR) koji trenutno vrši dualnu funkciju Visokog predstavnika i njegovog osoblja u EU Delegaciju; i
     
  • nastaviti se zalagati za teritorijalni integritet i suverenitet BiH, podržavati izvršni mandat vojnih snaga EU (EUFOR) koje su preuzele madat u zemlji od NATOa, te održati Savjet bezbjednosti UNa upoznatim sa bilo kakvim prijetnjama Dejtonskom sporazumu iz 1995. i relevatnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti.

Jednom oslobođen svojih veza sa OHRom, diplomatski tim bi trebao biti u stanju da se fokusira na posredovanje u političkom procesu i pomogne podijeljenim zajednicama u BiH da nađu zajednički glas koji je neophodan za odgovornu interakciju sa njihovim evropskim susjedima.

Sarajevo/Istanbul/Brisel, 11. januar 2011.

Picturing the Uncertain Calm on Armenia’s Front Lines

Sniper fire and clashes have become rare on the international border between Armenia and Azerbaijan. In a year that has seen positive steps to mitigate the decades-old conflict in and around Nagorno-Karabakh, this photo essay illustrates how some Armenian front-line villagers’ lives have slowly improved.

Twenty-five years have passed since a ceasefire in Nagorno-Karabakh was agreed to by the Armenian and Azerbaijani sides. But clashes have broken out frequently since then, in and around Nagorno-Karabakh and also along the international border between Armenia and Azerbaijan.

The dispute has cooled slightly this year, however, following the uprising that ushered in a new government in Armenia in April 2018. The two countries’ leaders have met several times, as have their foreign ministers. Two new hotlines connecting security personnel and political representatives, opened in September 2018 and March 2019, respectively, have helped defuse tensions along the frontier and reduce combat fatalities. Crisis Group had long advocated for these communication channels.

In September 2019, we travelled to Armenia to visit villages close to the international border with Azerbaijan. In many places, the long conflict has turned the frontier into a battle front. We also met with Armenian refugees from Azerbaijan in the Armenian capital, Yerevan. The pictures below illustrate what we found.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Azerbaijani sniper fire can hit almost every open-air spot in Movses, an Armenian village in the north-eastern region of Tavush, pictured here from the Armenian side. The Azerbaijani positions run along the flanks of the high mountain in the distance on the right. Shootings have become less frequent in recent months, but residents still feel at the mercy of an unresolved conflict. Isolation is also a major concern, as the only road linking Movses to surrounding villages is in poor condition. A second road closed by war in the 1990s reopened soon after Baku and Yerevan agreed to open communication channels in September 2018. Although it runs close to the heavily fortified border, some villagers have the courage to use it.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Rima Abrahamyan (left) is an Armenian refugee from Baku in Azerbaijan. She fled her native city 30 years ago and has been unable to return since then. For the last three decades, her home has been this single room in what was once an institute in the Yerevan slums. She shares the room with her mother (right) and her sons. Many other Armenian refugee families, who fled ethnic violence in Azerbaijan’s biggest towns in the conflict’s early years, also live in the building. Like Rima, they have been unable to go home.

More than 60,000 Armenian refugees from Azerbaijan reside in Yerevan. In the early 1990s, around 725,000 people were displaced, including more than 200,000 ethnic Armenians from Azerbaijan, and around 525,000 Azerbaijanis from the Nagorno-Karabakh conflict zone or Armenia. The Armenian authorities persuaded many refugees to accept Armenian citizenship, thereby waiving their legal rights as displaced persons and any aid to which they were entitled. Rima, however, refuses to become an Armenian national, even though has little hope of going back to Baku.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

A soldier’s uniform and posters used for military instruction dominate a schoolroom in Movses, one of the most exposed villages along the international border with Azerbaijan. Sniper fire and clashes have been rare for the last few months. But the years-long deadlock in the peace process means that war-oriented attitudes are embedded in the policies of bureaucracies and entrenched in the thinking of the border population.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

A woman fries aubergines in a cannery close to the Armenian border with Azerbaijan. The products are sold elsewhere in Armenia and exported to Russia, too. An entrepreneur set up the business with the idea of bringing investment to the area and discouraging migration from the surrounding villages. For decades, locals have steadily left the region as the Nagorno-Karabakh conflict remains unresolved.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Destroyed vehicles dot the landscape along the Armenia-Azerbaijan border. This bus from Soviet times has been sitting for decades on this hill, close to the Armenian village of Movses, a silent witness to the stalemated conflict.

Barbed wire and hilltop forts are part of the scenery, too, and a constant sense of insecurity blights peoples’ lives. Locals welcome the calm that followed the opening of communication channels between the two countries, but occasional clashes and sniper fire feed the feeling of vulnerability, as do the minefields on village outskirts. Relations between the two states fluctuate, and bellicose posturing fuelled by domestic politics often heightens tensions along the border.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Levon Mariyanyan lives in the Armenian village of Paravakar, close to the border. His vineyards lie on a flat valley floor, which makes them an easy target for Azerbaijani riflemen posted in the heights above. One shot at him three years ago while he was leaving his farm, setting fire to his car.

“I served in Afghanistan in the late 1980s as a Soviet soldier”, he says. “I wasn’t shot at once over there. Who would have imagined that I would get shot at while tending grapes in my own country?”

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

September brings the grape harvest here in the Armenian village of Chinari, just dozens of metres from the Azerbaijani front line. At the mid-morning break, farmers brew small pots of strong coffee amid the vines. Until recently, they could not pick their grapes for fear of Azerbaijani snipers in the surrounding hills. Shots still ring out from time to time, the farmers say, but they add that new security guarantees have made their work much safer. “It hasn’t been so calm for decades”, says one.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

An underground shelter in a school close to the Armenian border with Azerbaijan. Many such facilities date back to Soviet times, when Moscow feared war with other world powers. Since the early 1990s, however, what has driven students into these fortified shelters is gunfire exchanged between the Armenian and Azerbaijani armies.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Inga Manukyan is an Armenian refugee from Baku in Azerbaijan. She and her husband fled three decades ago, in the early stages of the Nagorno-Karabakh conflict, following ethnic violence. She has been unable to return and now lives in two former dormitory rooms, sharing space with her son and grandchild. Her ex-husband died some years after fleeing to Yerevan, the Armenian capital, deprived of proper medical care. She still keeps the title deeds and other documents proving ownership of her family house and other properties in her native Baku, where she hopes to live once more.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

A stone with a cross carved on it stands by a disused shelter. Both sit atop a hill on the Armenian border with the Azerbaijani mountains in the distance.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Sargis Arakelyan lives with his mother on a hilltop in the Armenian village of Movses. Their property has sometimes been hit by fire from the Azerbaijani military outposts lying in a direct line of sight on the mountains opposite. Sargis says his children – like many others over the years – have left town due to difficult living conditions, leaving the village depopulated.

CRISISGROUP/Jorge Gutiérrez Lucena

Two men fish on the Armenian side of Joghaz reservoir, which sits between Armenian and Azerbaijani military positions. Locals say that fishing in these tranquil waters, particularly by boat, is risky business. Sniper fire from the Azerbaijani mountains makes sailing farther out impossible, forcing fishermen to venture into the lake only at night, if at all. While tensions have calmed in the last few months, many are still afraid. Only an enduring political settlement of the Nagorno-Karabakh conflict will bring true peace to the region.

Contributors

Video and Multimedia Producer
JGutLucena
Analyst, Eastern Neighbourhood
olesya_vart